„Nisam sigurna da znaš skuhati ni pristojan ručak. Moj sin zaslužuje najbolje.“ – Priča o ljubavi, ponosu i granicama

„Nisam sigurna da znaš skuhati ni pristojan ručak. Moj sin zaslužuje najbolje.“

Te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za stolom u Ivanovom stanu na Trešnjevci, zureći u tanjur sarme koju sam satima pripremala. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala sakriti koliko me pogodila ta rečenica. Ivan je sjedio nasuprot mene, šutio je i gledao u pod, a njegova majka, gospođa Marija, sjedila je uspravno kao da je na audiciji za najstrožu svekrvu Balkana.

Ivan me upozorio: „Moja mama je malo… zahtjevna. Nemoj uzeti k srcu ako bude gruba.“ Ali kako ne uzeti k srcu kad ti netko u lice kaže da nisi dovoljno dobra za osobu koju voliš?

Prvi put sam ga dovela kući prošle zime, kad je snijeg prekrio tramvajske tračnice i kad je moja mama, Jasna, s toplinom primila Ivana kao da je njezin sin. Nije ga pitala što radi, koliko zarađuje ili zna li promijeniti žarulju. Samo ga je zagrlila i ponudila pitu od jabuka. Zato sam očekivala barem mrvicu pristojnosti od njegove majke.

Ali Marija je bila drugačija. Čim sam otvorila vrata, pogledala me od glave do pete, kao da procjenjuje robu na tržnici.

„Ti si ta Ana? Hm…“

Ivan je pokušao ublažiti situaciju: „Mama, Ana radi u školi, predaje engleski.“

„Aha. Znači, nemaš vremena za kuću i kuhanje? Znaš li ti uopće napraviti pravi grah? Moj Ivan voli domaću hranu.“

Osjetila sam kako mi obrazi gore. „Znam kuhati, gospođo Marija. Danas sam pripremila sarmu.“

Pogledala je tanjur kao da sam na njega stavila otrov.

„Vidjet ćemo.“

Tijekom ručka pričala je samo o Ivanu: kako je bio najbolji učenik u razredu, kako je osvojio prvo mjesto na matematičkom natjecanju, kako ga nitko nije mogao nadmašiti. Ja sam bila nevidljiva. Kad sam pokušala nešto reći o sebi, prekinula bi me pitanjem:

„A gdje su ti roditelji iz Bosne? Jel’ oni znaju kako se ovdje živi?“

Ivan me stisnuo za ruku ispod stola. Znao je da sam na rubu suza.

Nakon što je otišla, Ivan me zagrlio: „Znam da nije lako. Ali ona će se naviknuti.“

Ali nije se navikla. Svaki put kad bi nas posjetila, našla bi nešto što nije u redu: „Zašto ti zavjese nisu ispeglane? Zašto Ivan nosi istu košulju dva puta? Ana, nisi valjda ti to prala?“

Jedne večeri, nakon još jedne njezine posjete, sjela sam na balkon i zaplakala. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Moja najbolja prijateljica Lejla mi je rekla:

„Ana, moraš joj pokazati da imaš granice. Ako sad popustiš, gazit će te cijeli život.“

Ali kako postaviti granice kad znaš da tvoj partner pati između dvije vatre?

Ivan je bio sve što sam željela – nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Ali kad bi njegova majka bila tu, pretvarao bi se u nekog drugog – tihog, povučenog dječaka koji ne želi razočarati mamu.

Jednog dana, nakon što smo se vratili iz šetnje po Maksimiru, Marija nas je čekala pred vratima stana.

„Moramo razgovarati“, rekla je hladno.

Sjeli smo za stol. Pogledala me ravno u oči:

„Ana, ja znam što je najbolje za mog sina. Ti si dobra cura, ali nisi iz naše sredine. Tvoje navike nisu naše navike. Ivan treba ženu koja će ga podržavati, a ne učiti djecu engleski dok on jede polugotov ručak.“

Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.

„Gospođo Marija“, rekla sam tiho ali odlučno, „volim vašeg sina i trudim se biti najbolja verzija sebe zbog njega. Ali neću odustati od svog posla ni svojih snova samo zato što vi mislite da žena treba biti samo domaćica.“

Ivan me pogledao s ponosom i strahom istovremeno.

Marija je ustala i rekla: „Vidjet ćemo koliko će to trajati.“

Nakon tog razgovora stvari su postale još napetije. Ivan i ja smo se češće svađali – on bi branio majku, ja bih branila sebe. Počela sam sumnjati jesam li dovoljno dobra za njega ili za ovu obitelj.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog Marije, spakirala sam torbu i otišla kod Lejle.

„Ana“, rekla mi je Lejla dok smo pile kafu na njenom balkonu s pogledom na Sarajevo, „moraš odlučiti – ili ćeš cijeli život dokazivati nekome tko te nikad neće prihvatiti ili ćeš birati sebe.“

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o selidbi iz Tuzle u Zagreb zbog studija, o borbi za posao učiteljice, o tome kako sam uvijek bila „ona druga“, strankinja među svojima i među tuđima.

Sljedeći dan vratila sam se kući i sjela s Ivanom.

„Ivane“, rekla sam kroz suze, „volim te više od svega, ali ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću morati otići.“

Ivan je šutio dugo. Onda je ustao i zagrlio me.

„Ne želim te izgubiti. Razgovarat ću s njom.“

I stvarno jest. Prvi put u životu suprotstavio se majci:

„Mama, Ana je moja budućnost. Ako ne možeš poštovati nju i naše izbore, onda ćeš nas izgubiti.“

Marija je bila bijesna. Nije nam se javljala tjednima. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.

Danas Ivan i ja živimo zajedno bez stalnog straha od njezinih komentara. Povremeno nas posjeti – još uvijek kritizira moje kuhanje, ali sada joj više ne dopuštam da me povrijedi.

Ponekad se pitam: Koliko žena kod nas šuti zbog mira u kući? Koliko nas žrtvuje svoje snove zbog tuđih očekivanja? Možda je vrijeme da prestanemo biti „dobre snahe“ i počnemo biti dobre sebi.