U sjeni sestre: Priča o izgubljenim godinama i neizrečenim riječima

“Opet si zaboravila nazvati Lejlu! Zar ti je toliko teško pokazati malo pažnje prema svojoj sestri?” Majčin glas odzvanjao je kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam u hodniku, ključevi su mi kliznuli iz ruke i zazvečali na pločicama. U tom trenutku, kao da sam opet imala deset godina, a ne trideset i dvije.

Lejla je uvijek bila zlatno dijete. Starija, pametnija, ljepša – barem tako su govorili svi oko nas. Kad bi došla iz škole s peticom iz matematike, majka bi joj pekla palačinke. Kad bih ja donijela četvorku iz hrvatskog, dobila bih samo pogled pun razočaranja. “Zašto ne možeš biti kao Lejla?” To pitanje me pratilo kroz osnovnu, srednju školu, pa čak i kad sam upisala fakultet – naravno, ne onaj koji su oni željeli.

Sjećam se jednog proljeća, imala sam šesnaest. Lejla je tada već bila na prvoj godini medicine u Zagrebu. Majka je sjedila za stolom i plakala jer joj je Lejla poslala poruku da joj je teško. “Ti nikad ne bi tako nešto priznala, ti si uvijek hladna,” rekla mi je tada. Nisam znala što reći. Nisam bila hladna – samo sam naučila šutjeti.

Godine su prolazile, a ja sam ostajala u Sarajevu. Završila sam ekonomiju, zaposlila se u banci. Lejla je postala doktorica, udala se za Mirzu, dobila dvoje djece. Svaki vikend majka bi pričala o tome kako je Lejla umorna, kako joj treba pomoć, kako bih ja trebala otići do nje i pričuvati djecu. “Ti nemaš svoju porodicu, imaš vremena,” govorila bi.

Jednog dana, dok sam sjedila s ocem na balkonu, skupila sam hrabrost i pitala ga: “Tata, jesam li ti ikad bila dovoljno dobra?” Pogledao me tužno i rekao: “Ti si uvijek bila dobra, samo nisi bila Lejla.” Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Kao da nikad nisam imala šansu.

Lejla i ja smo bile bliske kad smo bile male. Igrale smo se lastike ispred zgrade, dijelile tajne o simpatijama iz razreda. Ali kako su godine prolazile, između nas se stvorio zid od očekivanja i neizgovorenih riječi. Ona je uvijek bila ta koja je znala što želi – ili je barem tako izgledalo izvana.

Jednog vikenda otišla sam kod nje u Zagreb. Djeca su trčkarala po stanu, Mirza je gledao utakmicu na televiziji. Lejla je sjedila za stolom s glavom u rukama. “Umorna sam,” šapnula je kad smo ostale same. “Mama stalno očekuje da budem savršena. Znaš li koliko mi to ide na živce?” Pogledala sam je iznenađeno. “Ali ti jesi savršena,” rekla sam tiho. Nasmijala se gorko: “Samo izvana. Unutra sam slomljena.”

Taj razgovor me proganjao danima. Shvatila sam da ni ona nije sretna pod teretom majčinih očekivanja. Ali razlika između nas bila je u tome što su njoj svi opraštali slabosti, dok su moje greške bile dokaz moje nesavršenosti.

Majka me zvala svaki dan. “Jesi li poslala Lejli poklon za rođendan djece? Jesi li joj ponudila pomoć oko selidbe? Zašto nisi češće kod nje?” Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad mi zazvoni telefon.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s majkom, sjela sam na pod svoje sobe i plakala kao dijete. Osjećala sam se nevidljivo, kao da moj život vrijedi manje jer nisam ispunila tuđe snove. Pitala sam se gdje su moji snovi nestali usput.

Pokušala sam razgovarati s majkom o tome kako se osjećam. “Mama, zar ne vidiš koliko me boli što me stalno uspoređuješ s Lejlom? Zar ne vidiš da i ja vrijedim?” Pogledala me hladno: “Ti si uvijek bila osjetljiva. Moraš naučiti biti jaka kao tvoja sestra.”

Te noći sanjala sam da trčim kroz šumu i vičem njezino ime, ali ona mi stalno izmiče pred očima. Probudila sam se umorna i prazna.

Na poslu su mi nudili napredovanje – preseljenje u Rijeku. Prvi put u životu osjetila sam tračak nade da mogu biti svoja osoba negdje gdje me nitko ne poznaje kao “Lejlina sestra”. Kad sam to spomenula majci, rekla je: “Kako možeš otići tako daleko od porodice? Šta će Lejla bez tebe?”

Tada sam prvi put viknula na nju: “A šta ću ja bez sebe? Zar nemam pravo na svoj život? Zar moram cijeli život živjeti za tuđa očekivanja?” Pogledala me šokirano, ali nije rekla ništa.

Otišla sam u Rijeku mjesec dana kasnije. Prvih dana osjećala sam se izgubljeno, ali i slobodno. Počela sam pisati dnevnik, upisala tečaj keramike i upoznala ljude koji me nisu poznavali kroz prizmu moje sestre.

Lejla mi je poslala poruku: “Nedostaješ mi.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da možda možemo biti sestre bez natjecanja i očekivanja.

Danas sjedim na terasi svog malog stana s pogledom na more i pitam se: Koliko nas živi tuđe živote jer se bojimo reći što stvarno želimo? Jesmo li dužni ispunjavati tuđa očekivanja ili imamo pravo biti svoji?