Majčina briga: Hoću li ikada biti dovoljno dobra?
“Arianna, jesi li ti normalna? Opet si kupila pileće batake na akciji! Zar ne vidiš da djeca trebaju nešto bolje?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam ja stajala iznad štednjaka, pokušavajući ignorirati suze koje su mi navirale na oči. Miris juhe širio se stanom, ali meni je u grlu stajala knedla.
“Mama, molim te, nemoj sad. Znaš da sam dala sve od sebe. Nije lako s četvero djece i jednom plaćom. Dino je opet ostao bez posla, a ja radim prekovremeno u vrtiću. Što želiš da radim?”
Viktorija je uzdahnula i sjela za stol, pogledavajući me kao da sam dijete koje ništa ne razumije. “Arianna, ja sam prošla rat, gladovala sam, ali nikad nisam dozvolila da vi budete gladni. Moraš bolje!”
U tom trenutku, mala Lejla je uletjela u kuhinju s razbijenim koljenom i suzama u očima. “Mama, Amar me gurnuo!”
Pogledala sam je, obrisala joj suze i poljubila ogrebotinu. “Sve će biti u redu, ljubavi. Hajde, sjedni za stol, večera je skoro gotova.”
Dok sam stavljala tanjure na stol, osjećala sam Viktorijin pogled na leđima. Njezina briga uvijek je bila poput sjene koja me prati – ponekad zaštitnička, ponekad gušeća. Znala sam da nije zlonamjerna, ali njezine riječi su me boljele više nego što bih to ikad priznala.
Navečer, kad su djeca zaspala, sjela sam na balkon s čašom vode i gledala svjetla Sarajeva. Dino je tiho izašao za mnom.
“Opet si se posvađala s mamom?” pitao je.
“Nije to svađa… samo… ona ne razumije. Misli da mogu čarobnim štapićem riješiti sve probleme.”
Dino je sjeo pored mene i uhvatio me za ruku. “Znaš da daješ sve od sebe. Djeca su sretna, imaju tebe. To je najvažnije.”
Ali ja nisam bila sigurna. Svaki put kad bih pogledala u frižider i vidjela samo pola litre mlijeka i nekoliko jaja, osjećala sam se kao da sam zakazala. Kad bih čula Lejlu kako pita može li dobiti još jednu čokoladicu, a ja joj moram reći da nema više novca ovaj mjesec – srce bi mi se slomilo.
Sljedećeg jutra Viktorija je došla ranije nego inače. Donijela je vrećicu s domaćim sirom i nekoliko jaja iz sela.
“Znam da ti nije lako,” rekla je tiho dok smo pile kavu u kuhinji. “Ali Arianna, moraš misliti na budućnost djece. Amar je pametan dječak, ali treba mu kompjuter za školu. Lejla stalno nosi iste tenisice…”
Prekinula sam je: “Mama, znam sve to! Znaš li koliko noći ne spavam razmišljajući o tome? Znaš li koliko puta sam poželjela nestati samo da ne osjećam ovaj pritisak?”
Viktorija je šutjela. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njezinim očima.
“Nisam znala… oprosti,” prošaptala je.
Tog dana odlučila sam potražiti dodatni posao – čišćenje stubišta u zgradi preko puta. Nije bilo lako priznati sebi da više ne mogu sama, ali nisam imala izbora.
Jedne večeri dok sam čistila hodnik, susjeda Jasmina mi je prišla.
“Arianna, ti si uvijek bila borac. Ako ti treba pomoć oko djece ili nešto drugo, samo reci. Svi prolazimo kroz teškoće.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Počela sam razgovarati s drugim mamama iz kvarta – razmjenjivale smo odjeću za djecu, zajedno kuhale veće količine hrane i dijelile troškove.
Ali problemi nisu nestali. Dino je mjesecima tražio posao, a računi su se gomilali. Jedne noći došla sam kući i zatekla ga kako sjedi u mraku.
“Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Osjećam se kao promašaj.”
Sjela sam pored njega i zagrlila ga. “Nisi promašaj. Zajedno ćemo izdržati. Djeca te trebaju – ja te trebam.”
Sljedećih tjedana Viktorija je češće dolazila – donosila bi ručak ili pokupila djecu iz škole. Počela sam shvaćati da njezina briga nije kritika nego ljubav – nespretna, ponekad bolna, ali iskrena.
Jednog dana Amar mi je donio crtež na kojem smo svi zajedno za stolom.
“Mama, ti si najbolja mama na svijetu!” rekao je ponosno.
Tada sam prvi put nakon dugo vremena zaplakala od sreće.
Ali i dalje se pitam: Hoću li ikada biti dovoljno dobra? Je li ljubav dovoljna kad novca nema? Što vi mislite – koliko vrijedi majčina žrtva u današnjem svijetu?