Lekcija iz slomljenog srca: Kako me skoro svekrva spasila od života punog kajanja
“Ivana, jesi li sigurna da znaš što radiš?” Senadin glas bio je tih, ali u njemu se osjećala težina godina i briga majke. Sjedile smo u njenoj maloj kuhinji u Sarajevu, dok su kroz prozor dopirali mirisi svježe pečenih pita. Edin je bio na poslu, a ja sam došla ranije kako bih joj pomogla oko priprema za Bajram. Nisam očekivala ovakav razgovor.
“Naravno da znam, gospođo Senada. Volim vašeg sina. Zajedno smo već dvije godine. Zar nije to dovoljno?” pokušala sam se nasmiješiti, ali mi je glas zadrhtao.
Pogledala me ravno u oči. “Ivana, ljubav nije uvijek dovoljna. Znaš li ti kakav je moj Edin kad se naljuti? Jesi li ga ikad vidjela kad mu nešto ne ide po volji?”
Nisam znala što da odgovorim. Edin je bio šarmantan, pažljiv, uvijek nasmijan kad smo zajedno. Ali bilo je trenutaka kad bi mu lice potamnilo, kad bi šutio satima jer mu nešto nije odgovaralo. Nisam to smatrala važnim. Svi imamo loše dane, zar ne?
Senada je nastavila: “Znam da si iz Zagreba i da ti je porodica drugačija. Kod nas se sve zna – ko šta radi, ko šta smije reći. Edin je odrastao u kući gdje muškarac odlučuje. Jesi li spremna na to?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Moja mama, Mirjana, uvijek je govorila da žena mora imati svoje mišljenje. U našoj kući nije bilo podizanja glasa ni šutnje koja traje danima. Ali Edina sam voljela toliko da sam bila spremna na sve.
Te večeri, dok smo sjedili za stolom, Edin je došao nervozan s posla. “Opet su me izbacili iz takta! Taj Emir nikad ne zna što radi!” bacio je ključeve na stol i pogledao me oštro. “Zašto nisi skuhala kafu? Znaš da mi treba kad dođem kući!”
Osjetila sam kako me nešto steže u grlu. Prije bih se nasmijala i otišla skuhati kafu, ali sad sam samo šutjela. Senada me pogledala ispod oka i tiho rekla: “Ivana, hajde sa mnom u kuhinju.”
U kuhinji mi je šapnula: “Vidiš li sad? Nije uvijek lako biti s nekim koga voliš. Ponekad ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja.”
Nisam spavala cijelu noć. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što me čeka ako ostanem s Edinom. Moja najbolja prijateljica Ana mi je često govorila: “Ivana, pazi se tih njegovih promjena raspoloženja. Ljubav ne smije boljeti.” Ali ja sam bila tvrdoglava.
Sljedećih tjedana stvari su postajale sve gore. Edin je bio sve nervozniji zbog posla, a ja sam osjećala da gubim sebe pokušavajući ga smiriti. Jedne večeri, nakon što smo se posvađali jer sam zaboravila kupiti njegov omiljeni jogurt, otišla sam kod Senade.
Sjedile smo u tišini dok mi suze nisu počele kliziti niz lice.
“Znaš, Ivana,” rekla je nježno, “i ja sam nekad bila mlada i zaljubljena. Mislila sam da mogu promijeniti čovjeka ljubavlju. Ali život te nauči da ne možeš spašavati nekoga tko ne želi biti spašen. I ne smiješ izgubiti sebe zbog tuđe sreće.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam primjećivati sitnice koje sam prije ignorirala – način na koji bi Edin prevrnuo očima kad bih nešto predložila, kako bi mi prekinuo rečenicu pred prijateljima, kako bi me grlio samo kad njemu odgovara.
Jednog dana nazvala sam mamu u Zagreb.
“Mama, mislim da nisam sretna ovdje,” prošaptala sam kroz suze.
“Ivana, dijete moje, vrati se kući. Nema te ljubavi koja vrijedi tvog mira i dostojanstva,” rekla mi je odlučno.
Te večeri skupila sam hrabrost i rekla Edinu da odlazim.
“Šta ti fali ovdje? Imaš sve!” vikao je.
“Nemam sebe,” odgovorila sam tiho.
Spakirala sam stvari i otišla kod Senade da joj se zahvalim.
“Hvala vam što ste mi otvorili oči,” rekla sam joj kroz suze.
Ona me zagrlila kao rođenu kćerku.
“Bolje sada nego za deset godina kad bude kasno,” šapnula mi je.
Vratila sam se u Zagreb slomljena srca ali s osjećajem olakšanja. Trebalo mi je mjesecima da ponovno pronađem sebe – počela sam raditi jogu, izlaziti s prijateljicama i polako graditi novi život bez Edina.
Danas, kad prođem pored parova na ulici ili čujem priče o ženama koje su ostale zbog ljubavi koja boli, sjetim se gospođe Senade i njene mudrosti.
Ponekad se pitam: Koliko nas ostaje u vezama iz straha od samoće ili zbog tuđe slike sreće? Jesmo li spremni žrtvovati sebe zbog ljubavi koja nas polako uništava?