Zaručnica iz Pakla: Kako je moj brat pokušao naučiti mamu lekciju, a sve je izmaklo kontroli
“Jesi li ti normalan, Filipe?” vrisnula je mama čim je otvorila vrata i ugledala djevojku koju je moj brat doveo kući. Stajala sam iza nje, s tanjurom u ruci, i gledala prizor kao da gledam lošu tursku sapunicu. Djevojka – Ajla, tako se predstavila – imala je ljubičastu kosu, ogromne crne čizme i piercing na obrvi. Mirisala je na dim cigareta i neki teški parfem koji me podsjetio na zadimljene klubove u Sarajevu gdje sam jednom zalutala s prijateljicom.
Filip je stajao ponosno, s osmijehom koji je bio više izazov nego radost. “Mama, ovo je Ajla. Moja zaručnica. Rekla si da je vrijeme da se skrasim, pa evo – poslušao sam te.”
Tata je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu tramvaj koji prolazi ispod prozora donijeti spas. Ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Zrak u stanu bio je gust od napetosti.
Mama je pokušala spasiti situaciju: “Ajla, drago mi je… Jesi li gladna?”
Ajla se nasmijala, onako glasno i pomalo podrugljivo: “Uvijek sam gladna, gospođo Marija. Ali više za istinom nego za hranom.”
Filip me pogledao ispod oka, kao da traži moju podršku. Nisam znala što da radim. Znam koliko mu je teško bilo zadnjih mjeseci – otkako ga je ostavila Ivana, mama mu nije dala mira. Svaki dan ista priča: “Kad ćeš naći neku normalnu curu? Kad ćeš mi donijeti unuke?” Filip je šutio, povlačio se u sebe, a ja sam ga gledala kako polako nestaje.
Ali ovo… Ovo nije bio Filip kojeg poznajem. Ovo je bio netko tko želi dokazati nešto pod svaku cijenu.
Večera je prošla u tišini, osim Ajlinih provokacija. Pričala je o tome kako ne vjeruje u brak, kako su obiteljske vrijednosti izmišljotina i kako su ljudi ovdje previše zatvoreni. Mama je pokušavala ostati pristojna, ali joj je lice bilo crveno kao paprika.
Nakon večere, dok smo prali suđe, mama mi je šapnula: “Ovo nije ozbiljno, zar ne? Tvoj brat se šali?”
Nisam znala što reći. Filip je sjedio s Ajlom na balkonu, smijali su se nečemu što nisam mogla čuti. Tata se povukao u sobu i upalio televizor preglasno.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako mama i tata tiho raspravljaju u kuhinji.
“Marija, pusti ga. Možda mu treba samo malo prostora,” govorio je tata.
“Prostor? Pa dovodi cirkus u naš dom! Što će reći susjedi? Što će reći tvoja sestra kad čuje?”
“Neka kaže što hoće. Naš sin mora naučiti na svojim greškama.”
Sutradan sam otišla na kavu s Filipom. Sjeli smo u mali kafić kod tržnice.
“Filipe, što ti radiš?” pitala sam ga tiho.
Pogledao me ravno u oči: “Seka, ne mogu više slušati mamine prigovore. Ajla nije moja zaručnica. Upoznali smo se prije tjedan dana na koncertu. Dogovorili smo se da ćemo joj platiti večeru ako odglumi moju zaručnicu pred mamom. Htio sam joj pokazati kako bi moglo biti gore nego što misli.”
Osjetila sam olakšanje, ali i strah. “Znaš li koliko si ju povrijedio? I mamu i Ajlu?”
Filip je slegnuo ramenima: “Nisam više mogao izdržati taj pritisak. Svaki dan ista pitanja, ista očekivanja… Kao da nisam dovoljno dobar ako nemam curu ili posao iz snova.”
Nisam znala što reći. S jedne strane razumijem ga – pritisak obitelji zna biti nepodnošljiv. S druge strane, ovo nije bio način.
Kad smo se vratili kući, mama nas je čekala za stolom. Ajla je već otišla.
“Filipe,” rekla je tiho, “znam da si ovo napravio namjerno. Ali nisi morao tako daleko ići da bi mi nešto dokazao. Ja te volim kakav god bio – s curom ili bez nje. Samo želim da budeš sretan.”
Filip je prvi put nakon dugo vremena zaplakao pred nama svima.
Tata mu je stavio ruku na rame: “Sine, život nije natjecanje ni predstava za druge. Samo budi svoj.”
Te večeri smo svi plakali i smijali se istovremeno. Kao da su sve maske pale.
Danas se pitam – koliko nas živi pod pritiskom tuđih očekivanja? Koliko nas glumi pred vlastitom obitelji samo da bi izbjegli razočaranje ili osudu?
Jeste li vi ikada morali odglumiti nešto pred svojima samo zato što ste osjećali da niste dovoljno dobri?