Kad ti sin traži hipoteku: Srce na vagi između ljubavi i razuma
“Mama, molim te, ovo nam je jedina šansa!” Ivanov glas drhti, ali u očima mu vidim odlučnost koju nisam viđala otkad je bio dijete. Sjedi preko puta mene za kuhinjskim stolom, Lejla ga tiho drži za ruku. U zraku lebdi miris kave, ali meni se želudac steže. Dragan, moj muž, stoji uz prozor i šuti, lice mu je tvrdo kao kamen.
“Ivan, znaš da nije mala stvar staviti kuću pod hipoteku. To je naš dom!” pokušavam ostati smirena, ali osjećam kako mi glas podrhtava. Lejla spušta pogled, a Ivan stisne šake.
“Mama, znaš kako je danas – bez keša nemaš šanse za stan. Lejla i ja radimo, ali banke nam ne daju dovoljno. Ako vi dignete kredit, mi ćemo plaćati rate. Obećavam!”
Sjećanja me preplavljuju. Prije deset godina, kad je moj brat Zoran izgubio sve na burzi i zamolio roditelje za pomoć, završilo je tako da su ostali bez stana. Majka mi je tada rekla: “Nikad ne stavljaj dom na kocku zbog tuđih snova.” Ali ovo nije tuđi san – ovo je moj sin.
Dragan se napokon okreće: “Ivane, znaš li ti što tražiš? Ako ne možete vraćati kredit, tvoja majka i ja ostajemo bez svega. Jesi li spreman na to?”
Ivan šuti. Lejla ga pogleda, pa mene: “Gospođo Jasna, mi ćemo sve odraditi. Samo nam treba malo povjerenja.”
Noćima ne spavam. Gledam stare slike – Ivan kao beba u mom naručju, Ivan s ranjenim koljenom, Ivan maturant. Uvijek sam bila tu za njega. Ali sada osjećam da me traži previše.
Dragan i ja sjedimo u dnevnoj sobi. On lista novine, ali znam da ne čita.
“Jasna, ako to napravimo, više nikad nećemo imati miran san. Znaš kakva su vremena – otkazi, bolesti… A što ako se razvedu? Što ako ostanemo bez svega?”
“A što ako mu ne pomognemo? Hoće li nas mrziti? Hoće li nas zaboraviti kad mu najviše trebamo?”
Dragan uzdahne: “Djeca nisu tu da nas vole zbog novca. Ako ga sada razmazimo, nikad neće naučiti boriti se sam.”
Sljedeći dan zove me sestra Mirjana iz Sarajeva. “Jasna, nemoj to raditi! Znaš koliko ljudi ovdje živi s roditeljima jer nisu mogli otplaćivati kredite. Neka Ivan iznajmi stan dok ne skupi više novca.”
Ali Ivan ne odustaje. Dolazi svaki dan, donosi cvijeće, pomaže oko vrta.
Jedne večeri sjedimo sami na klupi ispred kuće.
“Mama, znam da ti je teško. Ali Lejla i ja želimo obitelj. Ne mogu više čekati. Svi moji prijatelji već imaju svoje stanove… Osjećam se kao promašaj.”
Grlim ga i šutim. Srce mi puca.
Nakon tjedan dana Dragan i ja sjedimo s Ivanom i Lejlom za stolom.
“Donijeli smo odluku,” kažem tiho. “Nećemo dizati kredit na kuću. Previše toga smo gradili cijeli život da bismo sve stavili na kocku. Ali pomoći ćemo vam koliko možemo – dat ćemo vam nešto ušteđevine za kaparu i pomoći oko namještaja.”
Ivan ustaje naglo: “Znao sam! Nikad niste vjerovali u mene! Svi drugi roditelji pomažu svojoj djeci, samo vi ne!”
Lejla ga pokušava smiriti: “Ivane, molim te…”
Ali on izlazi iz kuće zalupivši vratima.
Te noći plačem u tišini. Dragan me grli: “Napravili smo što smo morali. Djeca moraju naučiti živjeti sa svojim odlukama.”
Tjedni prolaze u tišini. Ivan se ne javlja. Lejla mi šalje poruku: “Hvala vam na svemu što ste dali.” Osjećam se kao najgora majka na svijetu.
Jednog jutra Ivan dolazi sam.
“Mama… oprosti što sam bio grub. Razumijem vas sada bolje. Pronašli smo manji stan za najam. Bit će teško, ali snaći ćemo se. Hvala što ste nas naučili da budemo odgovorni.” Zagrlim ga kao nekad kad je bio dijete.
I dok gledam kroz prozor kako odlazi sa osmijehom na licu prvi put nakon dugo vremena, pitam se: Jesam li bila sebična ili sam ga zapravo zaštitila? Gdje je granica između roditeljske ljubavi i zdravog razuma? Što biste vi učinili na mom mjestu?