Između dvije vatre: Kako sam pogriješila s punicom i sada se bojim ostati sama s njom

“Ne mogu vjerovati da si to rekla mojoj mami!” Ivan je stajao nasred kuhinje, lice mu je bilo crveno, a ruke su mu drhtale. Ja sam samo šutjela, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. U glavi mi je odzvanjalo ono što sam izgovorila njegovoj majci, gospođi Ljiljani, prije samo pola sata: “Možda bi bilo bolje da ponekad pustite nas da odlučujemo sami.” Nisam to htjela reći tako grubo. Nisam htjela da zvuči kao napad. Ali izletjelo je, kao što često iz mene izleti kad sam pod pritiskom.

Sve je počelo prošle subote, kad smo Ivan i ja došli kod njegovih roditelja na ručak u Sarajevu. Njegova mama, gospođa Ljiljana, uvijek je bila dominantna žena – tipična bosanska majka koja sve zna najbolje. Uvijek je imala komentar na moj način kuhanja, na to kako perem prozore, pa čak i na to kako odgajam našu malu Lejlu. “Znaš, kod nas u Bosni se djeca ne ostavljaju sama ni minute,” rekla bi dok bi gledala kako Lejla trči po dvorištu. “A ti, Amra, moraš naučiti praviti pravi burek, ne ove tvoje pite od kupovnih kora.”

Tog dana, dok smo sjedili za stolom, Ljiljana je opet počela s kritikama. “Ivan je uvijek volio kad mu pravim sarmu s puno mesa. Ti stavljaš previše riže.” Osjetila sam kako mi obrazi gore. Ivan je šutio, gledao u tanjir. Njegov otac, gospodin Mustafa, samo je tiho srkao supu i povremeno pogledavao prema meni kao da želi reći: “Izdrži, dijete.” Ali ja više nisam mogla izdržati.

“Možda bi bilo bolje da ponekad pustite nas da odlučujemo sami,” izgovorila sam tiho ali odlučno. Nastao je muk. Ljiljana me pogledala kao da sam joj upravo zabola nož u leđa. “Znaš li ti kome se obraćaš? Ja sam tvoja punica!” viknula je. Ivan je skočio sa stolice i povukao me za ruku prema hodniku.

“Šta ti je? Zašto si to rekla? Znaš kakva je ona!” šaptao je ljutito dok smo stajali ispred kupaonice. “Ne mogu više, Ivane! Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra za nju!” suze su mi navrle na oči.

Ostatak dana prošao je u tišini. Ljiljana me nije ni pogledala dok smo izlazili iz kuće. Ivan je vozio kući bez riječi. Lejla je zaspala na zadnjem sjedištu, a ja sam gledala kroz prozor pokušavajući suspregnuti suze.

Sljedećih dana Ivan je bio hladan prema meni. Nije me pitao kako sam, nije me zagrlio prije spavanja. Samo bi sjedio za računarom ili gledao televiziju. Osjećala sam se usamljeno i izgubljeno. Nisam znala kome da se obratim – mojoj mami nisam htjela pričati jer bi samo rekla: “Rekla sam ti da će ti biti teško s bosanskom svekrvom.” Prijateljicama nisam htjela priznati koliko me boli što me Ivan ne podržava.

Jednog dana, dok sam išla po Lejlu u vrtić, zazvonio mi je telefon. Bila je to Ljiljana. Ruke su mi se znojile dok sam odgovarala.

“Amra? Možeš li doći do mene danas? Moramo razgovarati.” Glas joj je bio hladan i formalan.

“Naravno,” promucala sam.

Cijeli dan sam bila nervozna. Što ako me napadne? Što ako kaže Ivanu da sam grozna žena? Što ako mi kaže da nisam dovoljno dobra za njenog sina?

Kad sam stigla kod nje, dočekala me na vratima s ozbiljnim izrazom lica. Sjela sam za stol u kuhinji gdje je mirisalo na svježe pečene kiflice.

“Amra,” počela je tiho, “znam da misliš da se previše miješam u vaš život. Možda imaš pravo. Ali znaš li koliko sam se borila za ovu porodicu? Koliko sam žrtvovala?”

Nisam znala što reći pa sam samo klimnula glavom.

“Ivan je moj jedini sin. Sve što radim, radim jer ga volim i želim mu najbolje. Ali možda… možda sam pretjerala.”

Osjetila sam knedlu u grlu. “I ja njega volim, Ljiljana. Ali osjećam se kao da nikad ne mogu biti dovoljno dobra za vas. Stalno imam osjećaj da me procjenjujete i kritizirate.”

Pogledala me dugo i duboko uzdahnula. “Znaš, kad sam se ja udala za Mustafu, njegova mama mi nije dala mira godinama. Nikad joj nisam bila dovoljno dobra. Možda sad radim isto tebi…”

Na trenutak smo obje šutjele.

“Ne želim da se bojiš mene,” rekla je tiho. “Ali moraš znati – porodica je najvažnija na svijetu. Ako imaš problem sa mnom, reci mi odmah. Nemoj držati u sebi.” Kimnula sam glavom i osjetila olakšanje pomiješano sa stidom.

Kad sam izašla iz njene kuće, osjećala sam se kao da mi je pao ogroman teret s leđa – ali i dalje me bilo strah sljedećeg susreta. Ivan mi nije ništa rekao kad sam mu ispričala razgovor s mamom, samo me zagrlio i šapnuo: “Bit će bolje.”

Ali svaki put kad ostanem sama s njom, srce mi brže kuca i pitam se: Hoću li ikada biti dovoljno dobra za ovu porodicu? Ili ću cijeli život hodati po jajima zbog tuđih očekivanja?

Što vi mislite – može li se odnos između snahe i punice ikada potpuno popraviti ili su neke rane preduboke?