Između četiri zida: Kad dom postane bojište

“Neću prodati kuću! Točka!” otac je viknuo, stisnutih šaka, dok su mu oči gorjele od tvrdoglavosti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, između njega i brata, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Brat, Adnan, samo je odmahnuo glavom i pogledao kroz prozor, kao da će mu pogled na kišni sarajevski asfalt dati odgovor na pitanje koje nas je sve razdiralo.

“Babo, ne možemo više ovako,” pokušala sam smireno, ali glas mi je zadrhtao. “Stan nam je premalen, a ti si sam u toj ogromnoj kući. Zašto ne bi prodao i kupio sebi nešto manje? Nama bi to puno značilo…”

Otac me pogledao kao da sam mu upravo predložila da proda vlastitu dušu. “Ta kuća je sve što imam od vaše majke. Tu ste odrasli. Ne dam je nikome!”

Adnan je prekinuo tišinu: “Ja ne mogu živjeti s tobom, babo. Znaš da se stalno svađamo. I ne želim ostaviti svoj život u Zagrebu.”

Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Moj muž Ivan i ja već mjesecima živimo u skučenom stanu s našom kćeri Lanom. Svaki dan je borba – Lana nema gdje učiti, Ivan radi od kuće iz kuhinje, a ja stalno balansiram između posla i kućanskih obaveza. Tata živi sam u velikoj kući u Ilidži, ali tvrdoglavo odbija bilo kakvu promjenu.

Navečer, kad Lana zaspi, Ivan i ja sjedimo za stolom u polumraku.

“Ne mogu više ovako,” šapne Ivan. “Tvoj otac ima rješenje pred nosom, ali neće ni čuti. A tvoj brat… On samo gleda sebe.”

Znam da je u pravu, ali ne mogu protiv krvi. “Adnan ima svoj život. Ne mogu ga natjerati da živi s babom ako to ne želi.”

Ivan uzdahne: “A što ćemo mi? Koliko još možemo izdržati?”

Sutradan odlazim kod tate sama. Kuća miriše na vlagu i stare uspomene. Na zidu još uvijek visi mamina slika, a na stolu stoji njena šalica za kavu.

“Babo, molim te… Razumijem te, ali ja više ne mogu. Lana raste, treba joj prostor. Ivan i ja se svađamo svaki dan zbog gluposti. Ako ne želiš prodati kuću, hajde barem da mi svi zajedno živimo ovdje.”

Tata šuti dugo, pa tiho kaže: “Ne želim biti nikome na teret.”

“Ali nisi teret! Ti si moj otac.”

On pogleda kroz prozor: “Nisi ti mene razumjela. Ja ne želim gledati kako se vi mučite zbog mene.”

Vraćam se kući slomljena. Adnan me zove iz Zagreba.

“Seko, znam da ti je teško. Ali ja stvarno ne mogu doći nazad. Moj posao, djevojka… Sve sam ovdje izgradio.”

“Znam, Adnane. Ali što ćemo s babom? Što ćemo s nama?”

On šuti nekoliko sekundi pa kaže: “Možda je vrijeme da ti i Ivan potražite nešto svoje. Ne možemo stalno čekati da babo popusti.”

“Lako je tebi reći kad imaš svoj mir,” izletim ljutito.

Nakon toga danima ne pričamo.

Ivan postaje sve nervozniji. Lana počinje mokriti u krevet od stresa. Ja gubim apetit i sve češće plačem pod tušem da me nitko ne čuje.

Jedne večeri tata me zove.

“Dođi sutra s Ivanom i Lanom na ručak.”

Dolazimo svi troje. Na stolu sarma i baklava – mamini recepti. Tata sjedi ozbiljan.

“Razmišljao sam,” kaže napokon. “Neću prodati kuću. Ali ako želite, možete se preseliti ovdje. Ja ću otići kod Amidže Hasana u Zenicu.”

Zbunjeno ga gledam: “Babo, pa to nema smisla! Ovo je tvoj dom!”

On se nasmije gorko: “Vi ste sada obitelj kojoj treba dom više nego meni.”

Ivan ga pogleda s poštovanjem: “Hvala vam, gospodine Mehmedoviću. Ali ne želimo vas istjerati iz vaše kuće.”

Tata odmahne rukom: “Niste vi mene istjerali. Ja sam odlučio.”

Te noći ne spavam. Osjećam se kao izdajica i kćerka i sestra i supruga istovremeno.

Sljedećih tjedan dana pakiramo stvari i selimo se u tatinu kuću. Lana je presretna – napokon ima svoju sobu! Ivan diše lakše. Ali ja svaku večer gledam praznu fotelju u kojoj je tata sjedio i pitam se jesam li napravila pravu stvar.

Adnan šalje poruku: “Drago mi je što ste riješili stanovanje. Možda jednog dana svi opet budemo zajedno.”

Ali znam da ništa više neće biti isto.

Sjedim na verandi i gledam kako pada kiša po staroj trešnji ispred kuće.

Jesmo li svi mi zapravo zarobljeni između prošlosti koju ne možemo pustiti i budućnosti koje se bojimo? Koliko vrijedi dom ako ga nema tko ispuniti smijehom?