Kuća podijeljena na pola: Kad zet postane neprijatelj
“Zar stvarno misliš da ti pripada pola kuće?” povikao sam, glas mi je drhtao od bijesa dok sam gledao Damira ravno u oči. Stajali smo u dnevnoj sobi, ona ista soba koju sam prije deset godina vlastitim rukama preuredio za Anu, moju jedinu kćerku. Damir je stajao nasuprot mene, ruke prekrižene, pogled tvrd kao kamen.
“Zorane, ulagao sam u ovu kuću. Nisam ja ovdje bio samo gost. Sve što sam imao, uložio sam u renovaciju krova, kupaonice, pa čak i one terase na kojoj si ti toliko inzistirao,” odgovorio je hladno, kao da govori o nekoj poslovnoj investiciji, a ne o domu u kojem smo svi zajedno slavili rođenja, Božiće i rođendane.
Ana je stajala između nas, oči su joj bile crvene od suza. “Molim vas, nemojte se svađati. Ovo je već dovoljno teško…”
Ali nisam mogao stati. U meni je ključala ljutnja. Sjećanja su mi prolazila kroz glavu – kako sam s Anom birao pločice za kupaonicu, kako smo zajedno sadili ruže ispred kuće. Sve sam to radio za nju, za njezinu sreću. Damir je došao kasnije, kad je sve već bilo gotovo.
Ali istina je da je Damir stvarno pomagao oko renovacija. Davao je novac za materijal, radio vikendima s nama. U početku sam ga gledao kao sina kojeg nikad nisam imao. Ali sada, nakon razvoda, sve se promijenilo. Njegove riječi su me boljele više nego što bih ikad priznao.
Moja supruga Vesna sjedila je za stolom, šutjela je i gledala u pod. Znao sam da joj je teško, ali nije htjela birati stranu. “Zorane, možda bismo trebali razgovarati s odvjetnikom,” tiho je rekla.
“Odvjetnik? Zar smo došli do toga?” pitao sam ogorčeno.
Damir je odmah iskoristio priliku: “Ja ću svakako angažirati svog odvjetnika. Imam pravo na ono što mi pripada.”
Ana se slomila. “Damire, molim te… Ovo nije samo kuća. Ovo je moj dom! Ovdje sam odrasla! Kako možeš tražiti pola?”
Damir je slegnuo ramenima: “Nisam ja kriv što zakon tako kaže. Ulagao sam i imam pravo na svoj dio.”
Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam stare fotografije – Ana kao djevojčica na biciklu ispred kuće, Vesna i ja kako pijemo kavu na terasi, Damir s nama na roštilju prije samo nekoliko godina. Kako se sve tako brzo promijenilo?
Sutradan sam otišao kod prijatelja Ivana po savjet. On je prošao kroz sličnu situaciju kad mu se sin razveo. “Zorane, znam da boli, ali moraš biti pametan. Pravo i pravda nisu uvijek isto. Ako Damir ima dokaze da je ulagao, sud bi mu mogao dati dio kuće. Ali možda možete postići dogovor izvan suda?”
Vratio sam se kući još više zbunjen. Vesna me dočekala na vratima: “Ana ne jede ništa cijeli dan. Zabrinuta sam za nju.” Ušao sam u njezinu sobu i zatekao je kako sjedi na krevetu, drži plišanog medvjedića iz djetinjstva.
“Tata, bojim se da ću izgubiti sve… Ne samo kuću, nego i osjećaj da negdje pripadam,” šapnula je.
Sjeo sam pored nje i zagrlio je. “Nećeš izgubiti ništa što ti pripada srcem. Kuća je samo zidovi i krov – ali dom smo mi.”
Ali znao sam da to nije istina – dom bez sigurnosti nije dom.
Sljedećih tjedana odvjetnici su slali pisma, prijetili tužbama i sudovima. Damir je tvrdio da ima račune za materijal, slike s radova, čak i svjedoke iz susjedstva koji su ga viđali kako radi oko kuće.
Vesna je pokušavala smiriti situaciju: “Možda mu možemo isplatiti ono što je stvarno uložio? Tako bi svi imali mir.”
Ali meni nije bilo do mira – osjećao sam se izdano. Nisam mogao vjerovati da čovjek kojeg sam smatrao članom obitelji sada traži svoj dio kao da smo stranci.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – bio je to Damir.
“Zorane, možemo li razgovarati bez odvjetnika?”
Pristao sam, ali s knedlom u grlu.
Sjeli smo u kafić na uglu. Damir je izgledao umorno.
“Znam da misliš da sam pohlepan,” rekao je tiho. “Ali nakon razvoda nemam ništa. Sve što imam uložio sam ovdje. Nisam želio ovako završiti stvari s vama…”
Gledao sam ga dugo u tišini.
“Damire, možda si stvarno ulagao – ali ovo nije samo pitanje novca. Ovo je pitanje povjerenja i obitelji. Jesi li ikad pomislio kako se Ana osjeća? Kako ja osjećam?”
Damir je slegnuo ramenima: “Znam… Ali nemam izbora.”
Nakon tog razgovora odlučili smo pokušati dogovoriti nagodbu – isplatiti mu ono što realno može dokazati da je uložio. Nije bilo lako – svaki račun bio je nova rana na starim uspomenama.
Na kraju smo pristali na iznos koji su odvjetnici procijenili kao pošten.
Ana još uvijek pati – kuća joj više nije ista. Ja više ne mogu gledati Damira istim očima.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo graditi dom ako ga mogu tako lako razrušiti tuđe ambicije i zakoni? Gdje završava obitelj, a počinje borba za imovinu? Što biste vi učinili na mom mjestu?