Između dvije vatre: Kad njegova mama uvijek dolazi prva
“Opet si kasnio, Ivane. Znaš da mi to smeta,” rekla sam tiho, ali odlučno, dok je Ivan spuštao ključeve na stol. Pogledao me onim svojim blagim očima, ali prije nego što je stigao išta reći, njegov mobitel je zazvonio. Znao je tko zove. Znao sam i ja.
“Mama? Da, stigao sam. Da, večerao sam. Ne, nisam zaboravio uzeti lijekove. Da, Ana je tu…”
Stajala sam pored prozora, gledala u mrak iznad Zagreba i osjećala se kao gost u vlastitom stanu. Ivanova mama, gospođa Ljiljana, bila je prisutna u svakom kutku našeg života. Nije bilo odluke koju nismo morali prvo prokomentirati s njom – od toga gdje ćemo na godišnji, do toga kakve zavjese ćemo staviti u dnevni boravak.
Sjećam se prvog susreta s njom. “Draga Ana, Ivan je moj ponos i radost. Nadam se da znaš koliko ga volim i koliko mi znači,” rekla mi je dok mi je stiskala ruku malo predugo. Tada mi je to zvučalo simpatično, ali sada… sada mi je to bila prijetnja.
“Zašto joj moraš sve pričati?” upitala sam ga jednom, nakon što sam saznala da je Ljiljana znala za našu zadnju svađu prije nego što smo je mi uspjeli riješiti.
“Ona je moja mama. Znaš da joj puno značim. Samo želi biti uključena,” odgovorio bi svaki put, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Ali nije bila. Nije normalno da me njegova majka zove i pita zašto nisam skuhala grah kako ona kuha ili zašto Ivanu nisam ispeglala košulju za posao. Nije normalno da mi šalje poruke tipa: “Ana, Ivanu treba više pažnje. Znam ga bolje od tebe.” Nije normalno da svaki put kad dođemo kod nje na ručak, ona sjedi između nas i sipa priče iz Ivanovog djetinjstva dok me gleda ravno u oči.
Jednom sam pokušala razgovarati s Ivanom ozbiljno o tome. Sjeli smo na balkon, on s pivom, ja s čajem.
“Ivane, osjećam se kao treći kotač u vlastitoj vezi. Tvoja mama zna sve o nama. Ne mogu više tako.”
Pogledao me zbunjeno, gotovo povrijeđeno.
“Ali Ana, ona samo želi najbolje za nas. Znaš koliko joj znači obitelj. Zar ti nije drago što imamo nekoga tko nas voli toliko?”
Nisam znala što da kažem. Možda bih i voljela da imam takvu majku – ali ne ovako. Ne na način da se osjećam kao uljez u vlastitom životu.
Situacija je kulminirala prošlog Božića. Planirali smo otići kod mojih roditelja u Mostar, prvi put otkako smo zajedno. Ivan je bio uzbuđen, čak je predložio da kupimo poklone za moju sestru Lejlu i malog brata Amara. Sve je bilo dogovoreno – dok nije zazvonio njegov mobitel.
“Ana, mama kaže da bi bilo bolje da ostanemo ovdje za Božić. Znaš da joj je teško otkad je tata umro… Ne mogu joj reći ne. Obećao sam joj još prošle godine…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “A što je s mojom obitelji? Što je sa mnom? Zar ja nikad neću biti tvoj prioritet?”
Ivan je šutio dugo, predugo. Otišao je do prozora i gledao van kao da će tamo pronaći odgovor.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako sam se preselila zbog njega iz Mostara u Zagreb, kako sam ostavila posao i prijatelje jer sam vjerovala u nas. A sada sam bila samo gost u njegovom životu, uvijek druga nakon njegove mame.
Sljedećih dana atmosfera među nama bila je napeta. Ivan se trudio biti pažljiviji, ali svaki njegov pokušaj završio bi porukom ili pozivom njegove mame: “Ivane, jesi li dobro? Ana ti izgleda umorno na slikama koje si mi poslao…”
Jednog dana došla sam kući ranije s posla i zatekla Ljiljanu kako slaže rublje u našem stanu.
“Samo sam htjela pomoći,” rekla je s osmijehom koji nije dopirao do očiju.
“Gospođo Ljiljana, molim vas… Ovo je moj dom. Želim sama brinuti o Ivanu i meni,” rekla sam tiho ali odlučno.
Pogledala me hladno: “Draga Ana, ti si možda njegova djevojka, ali ja sam mu majka. Nikad to nemoj zaboraviti.”
Te večeri Ivan i ja smo se posvađali kao nikada prije.
“Ne mogu više ovako! Ili ja ili tvoja mama!” viknula sam kroz suze.
Ivan me gledao slomljeno: “Ne traži od mene da biram… Molim te…”
Ali netko je morao birati. I dok sam pakirala stvari nekoliko dana kasnije, Ljiljana mi je poslala poruku: “Znam da ćeš otići. Ali znaj – nitko ne voli Ivana kao ja.”
Otišla sam natrag u Mostar, slomljena ali ponosna što nisam pristala biti druga u vlastitom životu.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek se pitam: Je li moguće voljeti nekoga tko nikada neće moći odvojiti pupčanu vrpcu? Jesam li pogriješila što sam otišla ili sam napokon izabrala sebe?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna kad uvijek dolazite drugi?