Kad sam postala gost u vlastitoj obitelji: Priča jedne majke
“Mama, zašto ne bi došla kod nas? Nema smisla da si stalno sama. Bilo bi ti ljepše ovdje, a i mala Ema bi te više viđala. Živiš sama u tom stanu, a mi bismo ti mogli pomoći oko svega…” Ivana me gledala onim svojim blagim očima, ali u glasu joj je titrala neka nervoza. Znala sam da joj je stalo, ali isto tako sam osjećala da iza tih riječi stoji nešto više.
Godinama sam živjela sama u malom stanu na Trešnjevci. Nakon što je moj Stjepan umro, Ivana i Marko su mi često dolazili u posjet s Emom, ali uvijek su žurili, uvijek su imali nešto drugo. Nisam im zamjerala – život je brz, a ja sam naučila biti sama. Ali kad je Ivana počela sve češće spominjati preseljenje, srce mi je bilo puno sumnji.
“Ivana, znaš da volim svoj mir. Ne želim vam smetati…” pokušala sam izbjeći razgovor, ali ona nije odustajala.
“Mama, nisi nam teret! Samo želimo da budeš s nama. Zamisli, Ema bi imala baku svaki dan!”
Gledala sam Emu kako se igra na podu s lutkama. Pomisao da joj budem bliže grijala mi je srce. Pristala sam.
Prvih tjedan dana bilo je kao u snu. Ema bi mi svako jutro utrčala u sobu i viknula: “Bako! Ajmo crtati!” Ivana bi mi kuhala kavu, a Marko bi navečer pričao viceve za stolom. Osjećala sam se korisno – pomagala sam oko ručka, vodila Emu u park, slagala rublje. Ali onda su se stvari počele mijenjati.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, Ivana je ušla i tiho rekla: “Mama, znaš… možda bi bilo bolje da ne ostavljaš svoje stvari po dnevnoj sobi. Marko voli kad je sve na svom mjestu.” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Nisam ni primijetila da smetam.
Sljedećih dana sve češće sam čula šaputanja iza zatvorenih vrata. “Ne mogu više ovako, stalno je tu…” čula sam Marka jedne večeri. Ivana ga je pokušavala smiriti: “Pa što si mislio? To je moja mama!” Ali njegov odgovor me zabolio: “Znam, ali ovo nije više naš dom. Kao da stalno moram paziti što radim.”
Počela sam se povlačiti u svoju sobu. Nisam više kuhala ručak bez pitanja, nisam više vodila Emu u park bez dogovora. Svaki moj korak bio je oprezan, kao da hodam po jajima. Jednog dana dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako pada po dvorištu, Ema je došla do mene.
“Bako, zašto si tužna?”
Nisam znala što reći. “Nisam tužna, dušo. Samo razmišljam malo.”
Ali istina je bila drugačija. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj obitelji. Sve što sam radila bilo je previše ili premalo. Ivana je bila sve nervoznija, Marko sve tiši kad bih bila u blizini.
Jedne večeri, dok smo svi sjedili za stolom, Marko je odjednom rekao: “Možda bi mama mogla malo češće otići kod svojih prijateljica? Da imamo malo mira…”
Ivana ga je oštro pogledala: “Marko!”
Ali ja sam samo kimnula glavom i ustala od stola. Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svog starog stana – malenog, ali mog. Sjetila sam se kako sam svako jutro pila kavu na balkonu i gledala prolaznike. Sjetila sam se tišine koja mi tada nije smetala.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i sjela na krevet pokraj Ivane.
“Ivana, mislim da bih se trebala vratiti kući. Ovdje ste vi obitelj, a ja… ja sam samo gost.”
Vidjela sam suze u njenim očima. “Mama, nemoj tako… Nismo to htjeli… Samo… teško nam je svima.”
Zagrlila me snažno, ali znala sam da je to ispravno.
Vratila sam se u svoj stan na Trešnjevci. Prvih nekoliko dana osjećala sam olakšanje – opet imam svoj mir, svoj red, svoju tišinu. Ali svaku večer gledala sam fotografiju male Eme i pitala se jesam li pogriješila.
Danas sjedim za svojim starim stolom i pišem ovu priču jer želim pitati vas – gdje prestaje briga za roditelja i počinje teret? Jesmo li mi stariji zaista samo gosti u životima naše djece?