Kad sam pustila Adnana da odraste: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Lejla, zar stvarno misliš pustiti Adnana samog u Zagreb? Jesi li ti normalna?” glas moje majke, Senade, parao je tišinu kuhinje. Sjedila sam za stolom, stiskajući šalicu kafe, dok su mi ruke drhtale. Adnan je stajao na vratima, spuštenih ramena, gledajući u pod. Imao je devetnaest godina, ali u očima moje majke još uvijek je bio dijete koje ne zna ni gdje su mu čarape.
“Mama, molim te…” pokušala sam smiriti situaciju, ali Senada je već bila na nogama, spremna na još jednu rundu.
“Lejla, ti si sama prošla rat, znaš kakav je svijet! Nećeš valjda dozvoliti da ti dijete luta po tuđem gradu!”
Adnan je tada prvi put podigao glas: “Neno, ja nisam više dijete! Hoću da studiram informatiku! Hoću svoj život!”
Osjetila sam kako mi srce puca. Sjećanja su navirala – kako sam ga nosila kroz snijeg do Doma zdravlja kad je imao upalu pluća, kako sam mu prala rane kad je pao s bicikla, kako sam ga tješila kad su ga djeca zadirkivala zbog govora. Uvijek sam bila tu. Uvijek sam ga štitila. I sada, kad je napokon došlo vrijeme da ga pustim, osjećala sam se kao da mi neko kida dio duše.
Moj muž Emir bio je tih čovjek. Uvijek bi rekao: “Lejla, pusti ga. Mora naučiti.” Ali kad bi Senada počela, i on bi zašutio. U našoj kući uvijek su žene vodile glavnu riječ.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Adnana kako pakuje stvari u svoju staru sportsku torbu. Svaka njegova majica bila je podsjetnik na neko sretno ili tužno sjećanje. Prstima sam prelazila preko šava, kao da ću tako zadržati još malo vremena.
Ujutro, dok je autobus čekao na stanici kod Vijećnice, Senada je plakala. “Sine, pazi se ljudi. Ne vjeruj svakome. Javi se čim stigneš!”
Adnan me zagrlio. “Mama, bit ću dobro. Obećavam.”
Gledala sam kako autobus nestaje niz Titovu ulicu i osjećala se kao da mi neko otkida srce iz grudi.
Prvih dana bila sam izgubljena. Svaki zvuk mobitela tjerao me da skačem. Svaka vijest o nesreći ili krađi u Zagrebu bila je nova panika. Emir bi me tješio: “Lejla, moraš vjerovati u njega. Nisi ga džaba odgajala ovako.” Ali nisam mogla protiv sebe.
Senada je dolazila svaki dan. “Jesi li mu poslala novac? Jesi li mu rekla da ne ide navečer van? Šta ako ga neko prevari?” Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li pogriješila? Jesam li loša majka jer ga nisam zadržala?
Jedne večeri Adnan me nazvao video-pozivom. Bio je umoran, ali nasmijan.
“Mama, danas sam položio prvi kolokvij! I upoznao sam super ekipu iz Mostara i Osijeka. Znaš šta? Prvi put se osjećam kao da mogu sve sam.”
Osjetila sam ponos i tugu istovremeno. Moj dječak više nije bio dječak.
Ali onda su počeli problemi. Adnan je ostao bez cimera – dečko iz Tuzle odustao je od faksa i vratio se kući. Kirija je postala preskupa za jednog studenta. Zvao me u panici:
“Mama, ne znam šta da radim. Nemam dovoljno za stan i hranu. Ne želim te opterećivati…”
Srce mi se stegnulo. Prva reakcija bila mi je: “Vraćaj se kući! Sve ćemo riješiti ovdje!” Ali onda sam zastala. Sjetila sam se svih onih godina kad sam željela pobjeći iz roditeljskog doma, kad su me svi gušili savjetima i zabranama.
“Adnane, pokušaj naći cimera preko oglasa ili studentskog servisa. Ako baš ne ide, javi se fakultetu – možda imaju studentski dom ili neku pomoć za studente.” Glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati slabost.
Nakon nekoliko dana javio se s osmijehom: “Našao sam cimera! Zove se Dario, iz Splita je. Super lik! Hvala ti što si vjerovala u mene, mama.” Tada sam prvi put osjetila olakšanje.
Senada nije bila zadovoljna. “Eto vidiš! Da si ga slušala, sad ne bi imao tih problema! Djeca danas ništa ne znaju sama!”
Ali ja sam znala da mora proći kroz to. Da mora naučiti padati i ustajati bez mene.
Prolazili su mjeseci. Adnan je dolazio kući za praznike – svaki put malo zreliji, malo drugačiji. Jednom prilikom donio je djevojku – Anu iz Varaždina. Senada ju je gledala ispod oka: “A šta će ti ova Hrvatica? Zar nema lijepih djevojaka u Sarajevu?”
Adnan se samo nasmijao: “Neno, Ana je super cura. Nije važno odakle je.” Vidjela sam koliko mu znači što ga podržavam.
Jedne večeri sjela sam s Emira na balkon i gledali smo svjetla Sarajeva.
“Lejla,” rekao je tiho, “ponosim se tobom što si ga pustila. Nije lako biti majka ovdje gdje svi misle da znaju bolje od tebe.” Suze su mi krenule niz lice.
Danas, kad gledam Adnana kako živi svoj život – sa svim usponima i padovima – pitam se jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala više slušati svoju majku ili svoje srce?
Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali jedno znam: pustiti dijete da odraste najveća je hrabrost svake majke na Balkanu.
A vi? Biste li imali snage pustiti svoje dijete ili biste ga zauvijek držali pod svojim krilima?