Između Dva Svijeta: Povratak u Selo ili Odlazak Zauvijek?
“Znaš, Ivana, možda bi bilo najbolje da prodaš taj svoj stan u Zagrebu i vratiš se kući. Mama stari, a nama ovdje treba pomoć. Tko će, ako nećeš ti?” riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila za drvenim stolom u hladnoj kuhinji naše stare kuće. Zoja, žena mog brata Stjepana, gledala me ravno u oči, bez imalo srama. Osjetila sam kako mi lice gori od bijesa i poniženja, ali progutala sam knedlu i pokušala ostati mirna.
“Zoja, znaš da imam posao u Zagrebu. Moj život je tamo. Ne mogu samo tako sve ostaviti,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. Stjepan je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Mama je sjedila na kauču, šutke vrtjela krunicu među prstima.
Nisam mogla vjerovati koliko su se stvari promijenile otkako sam otišla iz sela. Otišla sam s 19 godina, puna snova i nade da ću jednom biti svoja osoba. U Zagrebu sam završila fakultet, zaposlila se kao učiteljica, kupila mali stan na Trešnjevci. Godinama sam slala novac kući, pomagala kad god je trebalo – za Stjepanovu svadbu, za popravak krova, za lijekove kad je tata bio bolestan. Ali sada, kad sam napokon počela živjeti za sebe, odjednom sam opet bila potrebna.
Te subote kad sam došla kući, osjećala sam se kao uljez. Svi su me gledali kao nekoga tko je izdao svoje korijene. Zoja je bila najglasnija: “Ti si uvijek bila posebna, Ivana. Uvijek si mislila da si bolja od nas jer si otišla u grad. Ali sad kad treba raditi oko kuće i brinuti se za mamu, nema te nigdje.” Nije znala koliko me to boli – nisam otišla jer sam mislila da sam bolja, nego jer sam željela više od života nego što selo može ponuditi.
Te večeri nisam mogla zaspati. Slušala sam kako vjetar nosi miris zemlje i trave kroz napukli prozor moje stare sobe. Sjećanja su navirala – tata kako me vodi na biciklu do škole, mama koja peče kruh nedjeljom ujutro, Stjepan i ja kako beremo šljive za rakiju. Sve to sada mi se činilo dalekim i nestvarnim.
Ujutro sam ustala prije svih i otišla bez pozdrava. Vozila sam prema Zagrebu s knedlom u grlu i suzama koje su mi zamutile pogled. U sebi sam obećala: više nikad neću doći ovdje. Neću dopustiti da me opet povrijede.
Ali već sljedećeg jutra netko je pozvonio na vrata mog stana. Otvorila sam i ugledala Stjepana s košarom jabuka u rukama. Izgledao je starije nego prošli put kad smo se vidjeli.
“Ivana… mogu li ući?” pitao je tiho.
Nisam znala što da kažem pa sam samo klimnula glavom.
Sjeli smo za kuhinjski stol. Stjepan je spustio košaru na stol i pogledao me iskreno, prvi put nakon dugo vremena.
“Znam da ti nije bilo lako jučer. Zoja… zna biti gruba. Ali mama stvarno stari. Ja ne mogu sve sam. Znam da si puno dala za nas… Možda nisam to nikad rekao, ali hvala ti. Samo… bojim se što će biti kad mame više ne bude.” Glas mu je zadrhtao.
Osjetila sam kako mi srce omekšava. Sjetila sam se koliko smo bili bliski kao djeca. Ali isto tako znala sam da ne mogu žrtvovati svoj život zbog tuđih očekivanja.
“Stjepane, ja vas volim… ali moj život je ovdje. Ne mogu se vratiti na selo. Mogu dolaziti češće, mogu pomoći koliko mogu – ali ne mogu ostaviti sve što sam gradila godinama.”
Stjepan je šutio neko vrijeme pa klimnuo glavom.
“Znam… Samo… nemoj nas zaboraviti.”
Ispratila sam ga do vrata i gledala kako odlazi niz stepenice, noseći praznu košaru.
Cijeli dan razmišljala sam o svemu – o tome što znači biti dio obitelji, o krivnji koju osjećam jer nisam ostala, o tome jesam li sebična ili samo pokušavam preživjeti.
Navečer sam nazvala mamu. Nije rekla puno, ali čula sam olakšanje u njenom glasu kad je shvatila da nisam potpuno otišla.
Ponekad se pitam: gdje je granica između dužnosti prema obitelji i prava na vlastiti život? Jesam li izdala svoje korijene ili samo pokušavam pronaći svoje mjesto pod suncem?
Što vi mislite – gdje završava obitelj, a počinje osobna sloboda? Da li smo dužni žrtvovati svoje snove zbog očekivanja drugih?