Između Dva Svijeta: Majka, Kćer i Mostovi Koje Gradimo
“Mama, zašto me opet ostavljaš?” Lejlina pitanja su uvijek dolazila noću, kad bi svjetlo iz hodnika padalo na njeno lice i kad bih ja već bila na vratima, s koferom u ruci. Imala je tada dvanaest godina, a ja sam bila žena koja je mislila da zna što radi. “Lejla, znaš da moram. Nema ovdje posla. Sve što radim, radim za tebe.” Ali ona je samo šutjela, okrenula se na drugu stranu i povukla pokrivač preko glave.
Te noći, dok sam sjedila u autobusu za Minhen, gledala sam kroz prozor kako svjetla Sarajeva nestaju iza mene. U grudima mi je gorjela krivnja. Sjećam se kako mi je majka govorila: “Jasmina, djeca ne pamte igračke, nego ko ih je držao za ruku kad su plakali.” Ali što sam mogla? Moj muž, Emir, već je godinama bio bez posla. Plaće su kasnile, računi su se gomilali. U Njemačkoj sam čistila tuđe stanove, prala tuđe suđe, a svaku marku slala kući. Svaki put kad bih čula Lejlin glas preko Vibera, srce bi mi se slomilo iznova.
“Mama, danas sam imala predstavu u školi. Svi su roditelji došli osim tebe.”
Nisam znala što reći. “Lejla, oprosti…”
“Uvijek ti je žao. Ali nikad te nema kad trebaš biti tu.”
Tada bih plakala u tišini sobe koju sam dijelila s još dvije žene iz Mostara. One su imale svoje priče, svoje tuge. Marija je ostavila sina u Osijeku; Senada je došla iz Bihaća i nije vidjela muža mjesecima. Sve smo bile majke koje su birale između kruha i zagrljaja.
Godine su prolazile. Lejla je rasla bez mene. Prvi put kad mi je rekla da ima dečka, bilo je preko poruke: “Mama, sviđa mi se jedan dečko iz razreda.” Nisam znala ni kako izgleda njezin osmijeh kad govori o njemu. Prvi put kad je dobila menstruaciju, nazvala me uplakana: “Mama, bojim se.” Nisam mogla biti tamo da je zagrlim. Samo sam šaptala kroz ekran: “Bit će sve u redu, ljubavi.”
Emir se trudio biti otac i majka. Ali nije znao kako s njom razgovarati o stvarima koje samo majka može razumjeti. Počela je izbjegavati razgovore sa mnom. Slala bi kratke poruke: “Dobro sam.” “Sve ok.”
Jednog ljeta vratila sam se kući na dva tjedna. Lejla me dočekala na vratima hladna kao nikad prije.
“Zar si sad odlučila biti mama? Kad ti odgovara?”
Nisam znala što reći. Samo sam je gledala i tražila onu malu djevojčicu koju sam ostavila. Umjesto nje stajala je mlada žena s očima punim zamjeranja.
“Lejla, molim te…”
“Ne možeš samo doći i ponašati se kao da ništa nije bilo! Gdje si bila kad sam te trebala? Kad me Ana iz razreda zadirkivala jer nemam mamu na priredbi? Kad sam prvi put pala ispit? Kad sam plakala cijelu noć jer si mi obećala da ćeš doći na rođendan pa nisi?”
Nisam imala odgovora. Samo suze.
Te večeri Emir mi je tiho rekao: “Jasmina, ona ti ne zamjera što si otišla zbog novca. Zamjera ti što nisi bila tu kad joj je srce pucalo.”
Nakon povratka u Njemačku danima nisam mogla spavati. Počela sam preispitivati sve odluke. Je li novac vrijedio svega ovoga? Jesam li izgubila kćer zbog nekoliko stotina eura više mjesečno?
Jedne noći Marija me pitala: “Zašto ne pokušaš napisati pismo? Ne poruku, nego pravo pismo rukom. Možda će tako shvatiti koliko ti znači.”
Pisala sam joj satima. O svemu – o strahu, o krivnji, o ljubavi koja nikad nije nestala. O tome kako sam svaku večer brojala dane do povratka kući.
Poslala sam pismo po vozaču autobusa koji je išao za Sarajevo.
Tjedan dana kasnije dobila sam poruku: “Pročitala sam tvoje pismo. Ne znam mogu li ti oprostiti odmah. Ali želim pokušati.”
To je bio početak našeg ponovnog zbližavanja. Počele smo razgovarati iskreno – o svemu što nas boli i raduje. Priznale smo jedna drugoj sve strahove i tuge.
Danas Lejla studira u Zagrebu. Čujemo se svaki dan. Nije sve savršeno – još uvijek ima rana koje treba zaliječiti. Ali gradimo mostove polako, ciglu po ciglu.
Ponekad se pitam: jesam li mogla drugačije? Je li ljubav dovoljna da izliječi godine odsutnosti? Ili nam treba još nešto – možda samo hrabrost da priznamo svoje pogreške i pokušamo ponovno?
Što vi mislite – može li se izgubljeno vrijeme ikada nadoknaditi? Koliko vrijedi oprost – i kome ga najviše dugujemo?