Kad ljubav postane račun: Priča o Ani i Dariju
“Ana, mislim da bi bilo pošteno da mi vratiš barem pola onoga što sam potrošio na stan i režije zadnjih godina,” izgovorio je Dario tiho, ali odlučno, dok je zurio u ekran svog mobitela. U tom trenutku, kao da mi je neko izbio zrak iz pluća. Sjela sam za kuhinjski stol, ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Naša kćerka Lucija je crtala za stolom, nesvjesna oluje koja se upravo sručila na naš dom.
“Dario, jesi li ti normalan? O čemu ti pričaš?” prošaptala sam, pazeći da Lucija ne čuje. On je samo slegnuo ramenima, kao da govori o vremenskoj prognozi.
“Ana, znaš i sama da sam ja sve plaćao. Ti si radila pola radnog vremena, a kad si ostala bez posla, ja sam preuzeo sve. Sad kad si opet zaposlena, mislim da je fer da podijelimo troškove unazad.”
U tom trenutku, kroz glavu su mi prošli svi oni dani kad sam ostajala kod kuće s Lucijom dok je imala temperaturu, svi propušteni poslovni sastanci, sve neprospavane noći kad je Dario radio prekovremeno, a ja tješila dijete koje plače. Sjetila sam se kako sam odbila ponudu za posao u Sarajevu jer Dario nije htio seliti iz Zagreba. Sjetila sam se i kako sam prodala zlatni lančić od pokojne bake da platimo Lucijinu ekskurziju.
“Znaš li ti koliko sam ja uložila u ovu porodicu?” pitala sam ga kroz suze. “Znaš li koliko sam puta stavila tvoje potrebe ispred svojih?”
Dario je uzdahnuo i sjeo nasuprot mene. “Ana, nije ovo napad na tebe. Samo želim da budemo fer. Svi moji prijatelji tako rade sa svojim ženama. Nema više onog starog sistema gdje muškarac sve plaća.”
“Tvoji prijatelji? Je li ti to Ivan rekao? Onaj što je ženi zabranio da ide na kafu s prijateljicama? Ili možda Tomislav koji svaki mjesec šalje svojoj ženi excel tablicu s troškovima?”
Dario je šutio. Znao je da imam pravo, ali nije htio popustiti. U tom trenutku osjetila sam kako se nešto nepovratno slama u meni.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Luciju kako mirno diše i pitala se gdje smo pogriješili. Jesam li ja kriva što sam vjerovala u ljubav i zajedništvo? Jesam li trebala biti sebičnija?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Dario mi je slao poruke s izračunima: “Stanarina 2 godine x 250 eura = 6.000 eura. Režije 2 godine x 100 eura = 2.400 eura…” Svaki put kad bih otvorila poruku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Moja mama, Jasna, došla je jednog popodneva donijeti supu za Luciju. Sjela je do mene i vidjela suze u mojim očima.
“Šta je bilo, Ana?”
Nisam mogla više izdržati. Sve sam joj ispričala.
Mama me zagrlila i rekla: “Dijete moje, brak nije računica. Ako on to ne razumije, možda trebaš razmisliti šta dalje. Ja sam 30 godina trpila tvog oca jer nisam imala gdje otići. Ti imaš izbor.”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Nisam željela biti kao mama – žena koja šuti i trpi.
Sljedeće jutro sjela sam s Darijem za stol.
“Dario, ako ti misliš da naš brak treba biti excel tablica, onda možda više nemamo šta tražiti zajedno. Ja neću vraćati novac za ljubav i godine koje sam dala ovoj porodici. Ako ti to ne možeš prihvatiti, možda je vrijeme da svako ide svojim putem.”
Gledao me dugo, bez riječi. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam nesigurnost u njegovim očima.
“Ana… nisam mislio da ćeš tako reagirati. Samo… osjećam se iscrpljeno, stalno pod pritiskom… Ne znam više ni šta radim ni zašto to radim.”
“Možda bi nam svima dobro došla pauza,” rekla sam tiho.
Tih dana počela sam razgovarati s prijateljicama – Lejlom iz Sarajeva, Marinom iz Splita, Senom iz Tuzle. Svaka od njih imala je svoju priču o žrtvama i kompromisima koje žene prave zbog porodice. Neke su šutjele zbog djece, neke zbog straha od osude okoline, a neke jer nisu imale gdje otići.
Jedne večeri sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada.
“Jesmo li mi žene uvijek te koje moraju birati između sebe i porodice? Zašto ljubav postane računica kad nestane povjerenja? I ima li smisla boriti se za nešto što te uništava iznutra?”
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste oprostili ili otišli?