Ispod istog krova: Težina brige i oprosta
“Ivana, gdje si opet ostavila moje tablete? Rekla sam ti sto puta da ih ne mičeš iz ormarića!” Zoričin glas parao je tišinu stana u Novom Zagrebu, dok sam ja stajala u kuhinji s rukama uronjenim u pjenu od suđa. Osjetila sam kako mi srce preskače, a u grlu raste knedla. Nije prošlo ni mjesec dana otkako se Zorica uselila kod nas nakon moždanog udara. Moj muž Dario bio je na poslu, a ja sam ostala sama s njom i našom kćeri Lanom.
“Zorice, tablete su na istom mjestu gdje su uvijek bile. Samo sam ih malo pomaknula da obrišem prašinu,” pokušala sam mirno odgovoriti, ali ona je već krenula prema meni, oslanjajući se na štap. “Ti misliš da ja ne znam što radiš! Sve bi ti bilo lakše da mene nema!”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zorica nikada nije bila nježna prema meni, ali sada, kad je bila nemoćna, njezina gorčina bila je još izraženija. Dario je često govorio: “Mama je uvijek bila takva, nemoj joj zamjeriti.” Ali kako ne zamjeriti kad svaki dan osjećam da sam joj teret?
Navečer, dok sam presvlačila Zoricu i mijenjala joj pelene, Lana je tiho došla do mene i šapnula: “Mama, zašto baka stalno viče na tebe?” Pogledala sam svoju djevojčicu i osjetila suze kako mi naviru na oči. “Baka je bolesna, dušo. Nije joj lako. Moramo biti strpljive.”
Ali strpljenje nije dolazilo lako. Dani su prolazili u rutini: lijekovi, hranjenje, presvlačenje, pokušaji razgovora koji su uvijek završavali svađom. Dario je sve više vremena provodio na poslu ili s prijateljima. Kad bih ga pitala za pomoć, samo bi slegnuo ramenima: “Ivana, znaš da radim prekovremeno zbog kredita. Mama tebe sluša više nego mene.”
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, čula sam Zoričin tihi plač iz sobe. Ušla sam i vidjela je kako drži sliku svog pokojnog muža. “Ivana… oprosti mi… Nisam znala da će ovako biti…”
Sjela sam kraj nje i prvi put uhvatila njezinu ruku. “Zorice, ni ja nisam znala. Ali zajedno smo u ovome.”
Taj trenutak bio je prekretnica. Počele smo razgovarati o stvarima koje su nas godinama razdvajale: o Darijevom djetinjstvu, o tome kako je ona ostala sama s njim nakon rata, o njezinim strahovima da će postati teret.
Ali mir nije dugo trajao. Dario je sve češće kasnio kući, a jednom sam pronašla poruke na njegovom mobitelu od žene po imenu Sanja. Kad sam ga suočila s tim, rekao je: “Ivana, ne mogu više ovako. Sve se vrti oko mame i tebe. Ja više nemam svoj život!”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam imala snage ni plakati. Zorica je sve to čula iz svoje sobe i sutradan me pogledala s tugom: “Ivana, ja sam kriva za sve ovo… Da me nema…”
“Nemojte to govoriti,” prekinula sam je kroz suze. “Niko nije kriv. Samo smo svi umorni.”
Tih dana Lana je počela mokriti u krevetu. Psihologinja u školi rekla mi je da djeca osjećaju napetost kod kuće i da joj treba mirnije okruženje. Ali kako pružiti mir kad ga ni sama nemam?
Jednog jutra Zorica nije mogla ustati iz kreveta. Hitna pomoć, bolnica, dijagnoza: kraj se bliži. Dario je došao tek navečer, slomljen i tih. Sjedili smo zajedno uz njezin krevet dok je disala sve tiše.
“Ivana… hvala ti… što si me trpjela… što si mi bila kćer kad nisam imala svoju…” prošaptala je prije nego što je zauvijek zaspala.
Sahrana je bila tiha, bez puno riječi. Dario i ja smo šutjeli danima. Tek kad je Lana došla do mene i zagrlila me jako jako, shvatila sam koliko smo svi bili izgubljeni.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam prazninu u stanu i u srcu. Dario i ja pokušavamo ponovno pronaći put jedno do drugoga. Lana se smije češće nego prije.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li ljubav dovoljna kad život postane pretežak? Možda vi imate odgovor.