Kuća na prodaju, srce na čekanju: Priča o svekrvi, obitelji i neizvjesnosti
“Neću više čekati, Ivana. Kuća ide na prodaju!” viknula je svekrva Ružica dok je zalupila vrata dnevnog boravka. Srce mi je preskočilo. Pogledala sam muža, Dinu, koji je sjedio za stolom i šutio, zureći u šalicu kave kao da će mu ona dati odgovor na sve naše probleme. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Nisam nikada imala iluzije da će me Ružica prigrliti kao kćer. Od prvog dana kad sam došla u ovu kuću, osjećala sam njezinu rezerviranost, ponekad čak i hladnoću. “Ti si iz Sarajeva, a mi smo ovdje iz Zadra. Nije to isto, znaš?” znala bi reći kad bi mislila da ne slušam. Ali slušala sam sve. Svaku riječ, svaki uzdah, svaki pogled koji je govorio više od riječi.
Dino i ja smo zajedno već deset godina. Prošli smo kroz mnogo toga – njegovu nezaposlenost, moju borbu s neplodnošću, selidbe iz stana u stan dok nismo došli ovdje, u kuću njegove majke. Mislila sam da ćemo ovdje konačno pronaći mir, ali umjesto toga, svaki dan je bio nova borba za prostor, za poštovanje, za malo privatnosti.
“Mama, možemo li razgovarati?” Dino je napokon progovorio, ali Ružica ga je prekinula rukom.
“Nema više razgovora! Cijeli život sam radila za ovu kuću. Sad kad idem u mirovinu, hoću svoj mir! Hoću otići na selo, uzgajati rajčice i imati svoj vrt. Vi ste odrasli ljudi, snađite se!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam plakala zbog kuće – plakala sam zbog osjećaja da nikada neću pripadati. Da nikada neću biti dovoljno dobra ni za Dinu ni za njegovu majku.
Te noći nisam mogla spavati. Dino je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Zašto ništa ne kažeš?” šapnula sam.
“Što da kažem? To je njezina kuća. Nikada nije bila naša.”
“Ali ti si njezin sin! Zar joj nije stalo do nas? Do unuka koje nikada neće imati?”
Dino je šutio. Znao je da me boli što nismo imali djece. Znao je da me boli što Ružica nikada nije pokazala ni trunku suosjećanja.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao žica na gitari. Ružica je obilazila agencije za nekretnine, dolazili su nepoznati ljudi gledati sobe u kojima sam godinama pokušavala stvoriti dom. Svaki put kad bi netko prošao kroz našu spavaću sobu, osjećala sam se kao da mi netko kopa po srcu.
Jednog popodneva došla je moja sestra Lejla iz Mostara. Sjela je sa mnom u kuhinju i tiho rekla: “Ivana, moraš misliti na sebe. Ne možeš cijeli život čekati da te netko prihvati.”
“Ali gdje ćemo? Što ćemo? Dino nema stalni posao, ja radim pola radnog vremena u knjižnici…”
Lejla me zagrlila. “Znaš što? U Bosni ljudi nemaju ništa pa opet imaju sve – jedni druge. Možda je vrijeme da prestaneš moliti za ljubav tamo gdje je nema.”
Te večeri sam prvi put otvoreno razgovarala s Dinom.
“Dino, ne mogu više ovako. Ako tvoja mama proda kuću, idemo negdje gdje ćemo biti svoji ljudi. Možda kod moje mame u Sarajevo dok ne stanemo na noge.”
Dino je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Znaš da te volim, ali ovo mi je dom…”
“Ne, Dino. Ovo je njezin dom. Naš dom ćemo tek stvoriti ako budemo imali hrabrosti otići.”
Sutradan nas je Ružica okupila za stolom.
“Našla sam kupca. Za mjesec dana morate iseliti.”
Pogledala sam Dinu. Vidjela sam strah u njegovim očima, ali i olakšanje – kao da mu je netko skinuo teret s leđa.
Počeli smo pakirati stvari. Svaka knjiga, svaka šalica imala je svoju priču – priču o pokušaju stvaranja doma tamo gdje ga nije bilo moguće stvoriti.
Na dan selidbe Ružica nam nije ni mahala s prozora. Samo je zatvorila vrata za nama.
U Sarajevu nas je dočekala moja mama s toplim burekom i suzama radosnicama.
“Dobro došli kući,” rekla je.
Tada sam shvatila – dom nije mjesto nego ljudi koji te vole.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo toliko godina pokušavati biti dio tuđe obitelji? Može li se ljubav izboriti ili se jednostavno mora dogoditi? Što vi mislite – treba li ostati i boriti se ili otići i pronaći svoj mir?