Šokantna Tajna Moje Zaove: Kako je Lažna Trudnoća Promijenila Našu Porodicu

“Ivana, molim te, nemoj joj ništa reći još. Ako Sanja sazna da znaš, sve će otići k vragu!” – šaptao mi je muž, Dario, dok smo sjedili u našem malom dnevnom boravku u Novom Zagrebu. Ruke su mu drhtale, a pogled mu je bježao prema prozoru, kao da tamo traži odgovore koje ja nisam mogla dati.

Nisam mogla vjerovati što sam upravo čula. Moja zaova Sanja, Dario-va sestra, ona koja je uvijek bila glasna, tvrdoglava i pomalo razmažena, lažirala je trudnoću. Sve je počelo prije dva mjeseca, kad je Sanja došla kod nas s ogromnim crnim torbama pod očima i rekla: “Ivana, Dario… ostala sam bez posla. Gazda mi je dao otkaz jer sam navodno previše kasnila. A stanodavac mi prijeti izbacivanjem. Ne znam što ću.”

Naravno da smo joj odmah ponudili pomoć. Dario je bio posebno zaštitnički nastrojen prema svojoj sestri – uvijek je govorio kako su njih dvoje prošli kroz sve zajedno nakon što im je otac poginuo u prometnoj nesreći kod Zenice. “Sanja je moja krv. Neću dopustiti da završi na ulici,” govorio bi mi.

Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Samo tjedan dana nakon što se uselila kod nas, Sanja je objavila da je trudna. Svi smo bili u šoku – pogotovo njihova majka, Vesna, koja je odmah počela plakati od sreće. “Bit ću baka! Napokon!” vikala je kroz suze.

Ali meni nešto nije štimalo. Sanja nije imala nikakve simptome – nije povraćala, nije bila umorna, nije imala nikakve promjene raspoloženja osim onih koje bi imala i bez trudnoće. I što je najčudnije, nije htjela ići kod ginekologa. “Ma ne volim doktore, znaš kakvi su naši doktori… Samo te maltretiraju,” govorila bi mi kad bih ju pitala za pregled.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Sanja razgovara na mobitel u kupaonici. Vrata su bila poluotvorena i jasno sam čula: “Ma ne brini, sve ide po planu. Kod njih sam dok ne nađem drugi stan ili posao. Nitko ništa ne sumnja. Kažem im da sam trudna i svi me maze!”

Srce mi je stalo. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Te noći nisam oka sklopila. Dario je primijetio da nešto nije u redu pa sam mu ispričala sve što sam čula. Prvo me gledao kao da sam poludjela, ali onda se sjetio nekoliko detalja koji su mu također bili sumnjivi.

“Ivana, ako je to istina… Ne znam što ću. Ona je moja sestra!”

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta do pucanja. Sanja se ponašala kao kraljica – nije radila ništa po kući, stalno se žalila na umor i zahtijevala posebnu hranu. Vesna je dolazila svaki drugi dan s vrećicama punim voća i vitamina.

Jednog popodneva, dok smo sjedili za stolom, Vesna je pitala: “Sanja, kad ideš na prvi ultrazvuk? Hoću ići s tobom!” Sanja se ukočila i promijenila temu.

To je bio trenutak kad sam znala da moram nešto poduzeti. Nazvala sam svoju prijateljicu Lejlu koja radi kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Knežiji.

“Lejla, molim te, možeš li provjeriti ima li Sanja ikakav termin kod ginekologa? Zvučat će čudno, ali…”

Lejla mi se javila nakon dva dana: “Ivana, nema nikakvog termina na njeno ime zadnjih godinu dana. Sigurna si da je trudna?”

Tada sam znala – moram razgovarati sa Sanjom.

Te večeri sjela sam nasuprot nje dok je gledala seriju na mobitelu.

“Sanja, moramo razgovarati. Znam da nisi trudna. Čula sam tvoj razgovor u kupaonici i provjerila kod Lejle. Zašto to radiš?”

Pogledala me s mržnjom u očima kakvu nikad nisam vidjela kod nje.

“Ti si obična ulizica! Što te briga? Nije ti dosta što si mi uzela brata? Sad bi htjela da završim na ulici? Ti si kriva što sam ovo morala napraviti! Da ste me pustili na miru…”

Dario je došao u sobu baš kad je vikala te riječi. Pogledao ju je kao stranca.

“Sanja… kako si mogla? Mi smo ti dali sve! Lagala si nam svima! Mami! Meni! Ivani!”

Sanja se rasplakala i pobjegla iz stana te noći. Vesna nas je danima zvala i optuživala da smo uništili porodicu.

Dario nije pričao sa sestrom mjesecima. Ja sam osjećala krivnju – jesam li trebala šutjeti? Jesam li bila previše stroga? Ili sam samo štitila svoju porodicu?

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam težinu te tajne među nama. Sanja živi kod prijateljice u Sarajevu i rijetko se javlja.

Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije postupiti? Je li obitelj zaista mjesto gdje se sve oprašta ili postoje granice koje ne smijemo prijeći?