Neželjeni gost za stolom: Večer koja je promijenila sve

“Jel’ možeš, molim te, barem jednom doći na vrijeme?” brat Ivan mi je dobacio s vrata, dok sam zadihana skidala kaput. Kiša je lila cijeli dan, a tramvaji kasnili više nego inače. “Znaš da sam uvijek kasnila, Ivane,” pokušala sam se nasmiješiti, ali već sam osjetila napetost u zraku.

U hodniku sam primijetila nepoznate cipele – stare, blatnjave, kao da su prošle pola Bosne pješice. U dnevnoj sobi, uz stol prepun hrane koju je snaha Mirela s ljubavlju pripremila, sjedio je muškarac srednjih godina. Prvi dojam bio je neugodan: široka ramena, masna kosa zalizana unazad, pogled koji kao da te procjenjuje. “Ovo je Dževad, moj prijatelj iz vojske,” Ivan ga je predstavio. “Danas nam se pridružuje.”

Dževad nije ustao, nije pružio ruku. Samo je klimnuo glavom i nastavio gledati kroz prozor. Mirela mi je šapnula: “Nije baš društven, ali Ivan ga voli.” Sjedam za stol, pokušavam ignorirati nelagodu. Dževad odmah poseže za pogačom, rukama koje su još uvijek prljave od blata. Nitko ništa ne govori.

“Dževade, hoćeš li oprati ruke?” Mirela pokušava nježno. On se nasmije – onako grubo, podrugljivo: “Ma šta će mi voda, nisam ja dijete.” Pogledam Ivana, očekujem da će nešto reći, ali on samo sliježe ramenima. Osjećam kako mi srce lupa od bijesa i srama.

Večera teče u napetoj tišini. Dževad priča o ratu, o danima kad su on i Ivan dijelili konzervu graha u rovu kod Bihaća. “Nema više takvih ljudi danas,” kaže i pogleda mene kao da me izaziva. “Svi nešto fini, svi peru ruke prije jela…”

Mirela pokušava promijeniti temu: “Ana ima odlične ocjene u školi.” Dževad se nasmije: “A šta će joj to? Da ode vani i nikad se ne vrati?” Ana spušta glavu. Osjećam kako mi se grlo steže.

Ne mogu više izdržati. “Ivane, možemo li razgovarati nasamo?” povučem ga u kuhinju. “Zašto ga dovodiš ovdje? Ne poštuje nikoga, vrijeđa Mirelu i Anu…” Ivan me prekida: “Ti ništa ne razumiješ! On mi je spasio život! Dugujem mu sve!”

“Ali ovo je tvoj dom! Naša obitelj! Zar nemaš granica?” suze mi naviru na oči. Ivan šuti. Vraćamo se za stol.

Dževad sada glasno priča viceve o ženama iz Sarajeva. Ana ustaje i odlazi u svoju sobu. Mirela skuplja tanjure, šutke briše suze s obraza. Nitko ne reagira.

Kad večera napokon završi, Dževad ustaje bez riječi i odlazi u hodnik. Čujem kako lupa vratima od kupaonice – napokon pere ruke, ali tek kad je sve gotovo.

Odlazim kući kroz kišu, osjećam se poraženo. U tramvaju razmišljam: gdje su nestale naše vrijednosti? Zašto šutimo kad treba govoriti? Jesmo li toliko dužni prošlosti da zaboravljamo sadašnjost?

Možda sam ja preosjetljiva. Možda sam ja ta koja ne razumije što znači dugovati nekome život. Ali pitam vas: gdje je granica između zahvalnosti i samopoštovanja? Koliko smo spremni žrtvovati mir svoje obitelji zbog starih dugova?