Kad tišina zamijeni smijeh: Vikend koji je promijenio sve

“Opet ništa, tata. Ne mogu ga dovesti ovaj vikend, stvarno mi je žao.” Glas moje kćeri Ivane bio je umoran, gotovo ravnodušan, kao da joj je i sam razgovor sa mnom teret. S druge strane linije čuo sam i šapat svog unuka, malenog Darija, kako pita: “Mama, hoćemo li kod djeda?” Ivana mu je nešto tiho odgovorila, a meni se srce stegnulo. Već treći vikend zaredom nitko nije mogao dovesti Darija kod mene.

Sjedio sam u polumraku dnevne sobe, gledajući kroz prozor na prazno dvorište. U Bosni i Hrvatskoj, djedovi i bake su uvijek bili središte obitelji, ali ja sam postajao samo još jedan usamljeni starac kojemu se rijetko tko javlja. Moja supruga Ana umrla je prije dvije godine, a od tada su mi jedina radost bili ti kratki susreti s Darijem. No, kako su dani prolazili, sve češće sam bio sam.

“Tata, stvarno ne mogu. Luka radi prekovremeno, a ja imam seminar. Možda sljedeći vikend?” Ivana je pokušavala zvučati uvjerljivo, ali znao sam da je istina drugačija. Nije im se dalo voziti sat vremena do mene u Zenicu iz Sarajeva. Nije im se dalo slušati moje priče o prošlim vremenima, o tome kako je Ana znala napraviti najbolju pitu u mahali.

Nisam joj zamjerao. Znam kako je život danas brz i nemilosrdan. Ali svaki put kad bi vikend prošao bez Darijevog smijeha u mojoj kući, osjećao sam se kao da još jedan dio mene nestaje.

Te subote navečer, dok sam grijao ostatke graha na šporetu, začuo sam iznenadan udarac na vrata. Srce mi je poskočilo – tko bi mogao biti u ovo doba? Otvorio sam vrata i ostao bez daha.

Preda mnom je stajala moja sestra Jasna, s torbom u ruci i osmijehom koji nisam vidio godinama. Iza nje – Darijo! Mali je trčao prema meni i bacio mi se u zagrljaj.

“Djede! Došao sam!”

Jasna se nasmijala: “Ivana me nazvala i pitala mogu li ga ja dovesti. Znaš da ne odbijam takve stvari. Ipak si ti moj brat.” Suze su mi navrle na oči dok sam grlio unuka. Nisam mogao vjerovati – napokon vikend kakav sam sanjao.

Darijo je odmah počeo istraživati stan, tražeći igračke koje sam mu čuvao još od prošlog puta. Jasna i ja smo sjeli za stol. “Znaš, Ivana ima problema s Lukom,” šapnula mi je. “Stalno se svađaju oko novca i vremena za dijete. Ona radi dva posla da bi mogli otplaćivati kredit za stan u Sarajevu. Nije joj lako.”

Osjetio sam val krivnje što sam bio ljut na Ivanu. Zaboravio sam koliko su mladi roditelji danas pod pritiskom – posao, krediti, stalna borba za bolje sutra. Ali ipak… zar nije obitelj najvažnija?

Te večeri Darijo i ja smo slagali puzzle i pričali priče o njegovoj baki Ani. Smijao se kad sam mu ispričao kako je jednom pokušala napraviti baklavu pa zaboravila šećer. “Djede, ti si najbolji!” rekao je prije nego što je zaspao u mom krilu.

Jasna je ostala još malo uz čaj. “Znaš, brate, možda bi trebao češće zvati Ivanu. Ne čekaj samo da ona tebe nazove. Ponekad djeca ne znaju koliko nam nedostaju.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Cijelu noć nisam spavao razmišljajući o svemu što sam propustio – o danima kad sam bio previše ponosan da prvi nazovem, o trenucima kad sam mislio da će sve doći samo od sebe.

Ujutro smo svi zajedno doručkovali – pravi bosanski doručak: kajmak, jaja, domaći kruh koji mi je Jasna donijela iz sela kod Travnika. Darijo je trčkarao po dvorištu, a ja sam osjećao onu staru radost koju nisam osjetio mjesecima.

Kad su Jasna i Darijo krenuli kući, zagrlio sam ga čvrsto i šapnuo mu: “Djede te voli najviše na svijetu.” Pogledao me velikim smeđim očima i rekao: “I ja tebe, djede! Vidimo se uskoro?”

Nakon što su otišli, nazvao sam Ivanu prvi put nakon dugo vremena bez povoda osim da joj kažem koliko mi znači što mi je poslala Darija. Plakala je na telefonu: “Tata, oprosti što ti ne govorim češće koliko te volim. Samo… život me pregazi ponekad.” Obećala je da će pokušati češće dolaziti.

Sjedio sam još dugo nakon tog razgovora gledajući stare fotografije Ane i mene s Ivanom kad je bila mala. Shvatio sam koliko su naši životi isprepleteni tugom i radošću, koliko često zaboravljamo jedni druge dok jurimo za svakodnevnim brigama.

Možda nisam savršen otac ni djed, ali znam da ljubav ne smije čekati vikend ili posebnu priliku. Treba ju dijeliti svaki dan.

Pitam vas – koliko često zaboravimo reći najbližima koliko nam znače? Koliko puta čekamo da drugi naprave prvi korak? Možda je vrijeme da prestanemo čekati.