Spakiraj kofere i dođi odmah! – Moja svekrva preuzima naš život
“Spakiraj kofere i dođi odmah! Dijete ti je malo, ne znaš ti još ništa!” Ljubičin glas parao je tišinu našeg malog stana u Novom Zagrebu, dok sam pokušavala uspavati našeg sina Ivana. Dario je stajao pored mene, pogleda prikovanog za pod, kao da traži rupu u parketu u koju bi mogao propasti.
“Mama, molim te, ne sada…”, promucao je, ali Ljubica nije popuštala. “Dario, ja sam tebe odgojila sama! Znam što znači biti majka! Ona nema pojma, vidi kako joj dijete plače!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam spavala tri noći, grudi su me boljele od dojenja, a sada sam morala slušati kako nisam dovoljno dobra majka. Pogledala sam Darija, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Ljubice, molim vas, mogu ja…”, pokušala sam tiho, ali ona me presjekla pogledom. “Ti si iz Mostara, tamo ste svi navikli na svoje! Ovdje u Zagrebu se zna red!”
Zagrizla sam usnicu da ne zaplačem. U tom trenutku Ivan je opet zaplakao. Ljubica je zgrabila dijete iz mojih ruku kao da sam ja opasnost za vlastitog sina. “Eto vidiš! Gladno je! Daj mu bočicu, nemoj ga mučiti s tim dojenjem!”
Dario je šutio. Uvijek šuti kad je njegova majka u blizini. Prije nego što smo se vjenčali, bio je nježan, pažljiv, uvijek na mojoj strani. Ali kad Ljubica dođe, on nestane. Kao da ga nema.
Prva tri tjedna nakon poroda Ljubica je dolazila svaki dan. Donosila je juhe i savjete, ali i kritike. “Zašto mu ne stavljaš kapicu? Prehladit će se!” “Zašto ga ne kupaš svaku večer? Tako sam ja radila s Darijem!” “Ne znaš ti još ništa o djeci!”
Jedne večeri, dok sam presvlačila Ivana, Dario je sjedio na kauču i gledao utakmicu Dinama. Nisam više mogla izdržati.
“Dario, možeš li mi pomoći?”
Nije odgovorio. Samo je pojačao televizor.
“Dario!” viknula sam. “Tvoje dijete je ovo isto kao i moje!”
On se okrenuo prema meni s nervozom u očima. “Šta hoćeš sad? Mama će doći sutra pa će ti pomoći.”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Ne želim da tvoja mama dolazi svaki dan! Želim da budemo sami, kao obitelj!”
On je slegnuo ramenima. “Moja mama zna najbolje. Tako je bilo i kod nas kad sam bio mali.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivana kako diše i pitala se jesam li pogriješila što sam došla u Zagreb zbog Darija. U Mostaru sam imala sve – roditelje, prijatelje, posao u školi. Ovdje imam samo njega i njegovu majku koja me gleda kao uljeza.
Sljedećeg jutra Ljubica je došla još ranije nego inače. Donijela je vreću punu pelena i dječje hrane.
“Spakiraj kofere i dođi kod mene! Kod mene ćeš imati sve! Dario će biti miran, a ti ćeš moći spavati!”
Pogledala sam Darija očekujući da će reći nešto – bilo što – ali on je samo šutio.
“Ne mogu…”, prošaptala sam.
Ljubica me pogledala s prijezirom. “Znaš li ti koliko žena bi voljelo imati ovakvu pomoć? Ti si nezahvalna!”
Nakon što je otišla, sjela sam na pod i zaplakala. Ivan je spavao u krevetiću, a ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama.
Tjedni su prolazili, a Ljubica je postajala sve upornija. Jednog dana predložila je da se preselimo kod nje u stan na Trešnjevci.
“Tamo ima mjesta za sve nas! Ja ću paziti Ivana dok vi radite!”
Dario je bio oduševljen. “To bi nam stvarno olakšalo život…”
“Ne želim živjeti s tvojom mamom!”, rekla sam odlučno.
On me pogledao kao da sam poludjela. “Zašto si tako tvrdoglava? Ona nam želi samo dobro!”
Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno. Nisam više prepoznavala ni njega ni sebe. Osjećala sam se usamljeno i izgubljeno.
Jedne večeri nazvala sam svoju mamu u Mostar.
“Dušo moja, vrati se kući ako ti je teško…”, rekla mi je tiho.
Ali nisam mogla otići. Voljela sam Darija i htjela sam da Ivan ima oba roditelja.
Jednog dana skupila sam hrabrost i sjela s Darijem za stol.
“Dario, ako želiš živjeti s mamom – idi. Ali ja ostajem ovdje s Ivanom. Ne mogu više ovako. Ili ćemo biti obitelj ili ćemo svatko svojim putem.”
Gledao me dugo šutke. Prvi put vidjela sam suze u njegovim očima.
“Ne znam kako bez nje…”, priznao je tiho.
“A znaš li kako meni bez tebe?”, upitala sam ga.
Te noći nije bilo odgovora. Ali sljedećeg jutra Dario je nazvao Ljubicu i rekao joj da neko vrijeme ne dolazi.
Nije bilo lako. Ljubica je plakala, prijetila da će se razboljeti od tuge, zvala svakog dana.
Ali polako smo počeli graditi svoj mali svijet – samo nas troje.
I danas se pitam: gdje završava dužnost prema roditeljima, a gdje počinje pravo na vlastiti život? Koliko daleko treba ići zbog mira u kući? Što biste vi učinili na mom mjestu?