Između dvije vatre: Kad majka i svekrva traže sve tvoje vrijeme
“Jelena, kad ćeš doći? Opet sam sama, a noga me boli više nego jučer!” – mamin glas parao je tišinu mog stana dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao. Pogledala sam prema kuhinji gdje je moj muž, Adnan, nervozno prebirao po mobitelu. Znao je što slijedi. Nije prošlo ni pet minuta kad je zazvonio drugi telefon – ovaj put Adnanov. “Adnane, sine, možeš li mi donijeti lijekove iz apoteke? I usput pogledaj bojler, opet ne radi!” – čula se njegova majka, Fikreta, s druge strane.
Pogledali smo se. Nije bilo potrebe za riječima. Oboje smo znali da nas čeka još jedan dan rastrganosti između dvije žene koje su nas odgojile, ali sada od nas traže više nego što možemo dati. “Možda da podijelimo zadatke?” šapnula sam, pokušavajući zadržati mir. “Ja kod tvoje mame, ti kod moje?”
Adnan je samo slegnuo ramenima. “Znaš da će obje biti nezadovoljne. Tvoja mama će reći da joj ne pokazujem dovoljno poštovanja, a moja će pitati zašto ti ne dolaziš češće.”
Sjetila sam se prošlog vikenda kad smo pokušali organizirati zajednički ručak. Moja mama, Marija, cijeli je dan prigovarala kako Fikreta ne zna napraviti pravi sarajevski burek, dok je Fikreta šaptala meni u kuhinji: “Jelena, vidiš li kako tvoja mama gleda na mene? Kao da sam joj nešto skrivila!” Taj ručak završio je tako što su obje uvrijeđeno otišle kući prije deserta.
Nisam znala što je gore – osjećaj krivnje jer nisam dovoljno uz svoju majku ili osjećaj dužnosti prema svekrvi koja je ostala sama nakon smrti muža. Odrasla sam u Splitu, a Adnan u Sarajevu; obje naše majke su se preselile bliže nama kad smo dobili djecu. Mislili smo da će nam biti lakše uz njihovu pomoć, ali sada se činilo kao da smo zarobljeni u neprekidnom krugu zahtjeva i zamjeranja.
“Mama, doći ću oko tri. Ali moram i kod Fikrete danas,” rekla sam tiho u slušalicu.
“Aha, znači opet ona ima prednost! Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe? Da nije bilo mene, ne bi ni fakultet završila!”
Osjetila sam kako mi srce lupa od nemoći. “Nije stvar u prednosti, mama. Samo… svi nešto trebate od mene.”
“Pa naravno! Ti si mi jedina kćer! Kome ću se obratiti ako ne tebi?”
Nakon što sam poklopila, Adnan je već bio na vratima. “Idem kod mame. Ako stignem ranije, pokupit ću te kod tvoje.”
Ostala sam sama na trenutak i pogledala oko sebe – igračke razbacane po podu, hladna kava na stolu, laptop s otvorenim mailovima. Osjećala sam se kao da me svi vuku na svoju stranu, a ja nestajem.
Kod mame me dočekao miris graha i zvuk televizora preglasno pojačanog na tursku sapunicu. “Jelena, jesi li gladna? Nisam ništa jela cijeli dan!”
Znala sam da laže – uvijek nešto gricka kad je nervozna. Sjela sam za stol i pokušala započeti razgovor o nečemu drugom, ali ona je odmah prešla na temu Fikrete.
“Znaš li ti da ona stalno zove Adnana? Kao da nema nikog drugog! I još se žali kako joj je teško… Pa meni nije ništa lakše!”
“Mama, molim te… Ne želim birati strane. Obe ste mi važne.”
Ona je samo odmahnula rukom. “Ti si uvijek bila previše blaga. Zato te svi gaze.”
Nakon sat vremena slušanja pritužbi i pokušaja da popravim bojler (što naravno nisam uspjela), požurila sam kod Fikrete. Ona me dočekala s osmijehom koji je brzo nestao kad je shvatila da Adnan nije s njom.
“A gdje je moj sin? Zar mu više nisam važna? Sve otkad ste dobili djecu, ja sam zadnja rupa na svirali!”
Pokušala sam joj objasniti da Adnan ima posla i da ćemo doći zajedno za vikend, ali nije slušala.
“Znaš li ti kako je biti sama u ovom stanu? Sve prijateljice su mi umrle ili otišle djeci u Njemačku! A vi ste tu, a opet vas nema!”
Osjetila sam suze u očima – ne zbog njezinih riječi, nego zbog osjećaja nemoći koji me pratio iz dana u dan.
Kad smo se napokon vratili kući kasno navečer, Adnan i ja smo sjeli za stol bez riječi. Djeca su već spavala.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho.
Adnan je samo kimnuo glavom. “Ni ja. Ali što ćemo? Ako ih zapostavimo, osjećat ćemo se krivima. Ako im udovoljimo, nestajemo kao par i kao ljudi.”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – prijateljicama iz Zagreba i Sarajeva koje su mi pričale slične priče: majke koje ne puštaju djecu ni kad odrastu, svekrve koje traže pažnju jer su usamljene ili nesretne.
Sutradan sam nazvala prijateljicu Ivanu iz Mostara.
“Znaš li ti koliko puta sam poželjela samo nestati na tjedan dana? Bez mobitela, bez poziva… Samo ja i mir,” rekla mi je kroz smijeh.
“Možda bismo trebale zajedno otići negdje,” odgovorila sam joj polušaljivo.
Ali znala sam da to nije rješenje. Naše majke neće prestati trebati nas samo zato što smo odrasle žene s vlastitim obiteljima.
Ponekad se pitam: gdje prestaje dužnost prema roditeljima, a gdje počinje pravo na vlastiti život? Jesmo li mi generacija koja mora naučiti reći ‘ne’, ili ćemo zauvijek ostati rastrgani između dvije vatre?
Možda vi imate odgovor na ovo pitanje? Kako vi balansirate između svojih roditelja i vlastite obitelji?