Šutnja između nas: Priča jedne majke iz Dalmacije
“Lana, jesi li dobro? Zašto mi se ne javljaš?” ponavljala sam u sebi dok sam vozila staru Škodu kroz uske dalmatinske serpentine. Ruke su mi drhtale na volanu, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti. Otkako se udala za Ivana i preselila u njegovo selo kraj Imotskog, razgovarale smo svaki drugi dan. Ali već tjedan dana – tišina. Ni poruke, ni poziva. Samo hladan ekran i moja zabrinutost koja je rasla iz dana u dan.
Sjećam se kad mi je zadnji put poslala poruku: “Mama, sve je super, Ivan radi u polju, ja uređujem vrt. Vidimo se uskoro!” Ali nešto u tom “sve je super” bilo je previše glatko, previše savršeno. Lana nikad nije bila osoba koja skriva osjećaje. Uvijek bi mi rekla kad joj nešto smeta, kad je tužna ili kad joj treba pomoć. Sada – ništa.
Stala sam pred njihovu kuću, staru kamenu kuću Ivanovih roditelja. Prozori su bili zatvoreni, a dvorište pusto. Pokucala sam na vrata. Nitko nije odgovarao. Pokušala sam još jednom, jače. Nakon nekoliko trenutaka začula sam tihe korake i škripu brave.
Lana je otvorila vrata. Bila je blijeda, oči su joj bile crvene i natečene. Pogledala me kao da me vidi prvi put u životu.
“Mama… što radiš ovdje?” prošaptala je.
“Došla sam jer mi se ne javljaš! Zabrinula sam se!” pokušala sam zvučati smireno, ali glas mi je podrhtavao.
Pogledala me, a onda spustila pogled prema svojim rukama. I tada sam vidjela – nokti su joj bili krvavi, izgrizeni do mesa. Koža oko noktiju bila je ranjena, a prsti su joj drhtali.
“Lana, što ti je s rukama?” upitala sam šokirano.
Pokušala ih sakriti iza leđa, ali bilo je prekasno. Suze su joj krenule niz lice.
“Mama… ne mogu više…” prošaptala je.
Uvela sam je unutra i sjela s njom za stari drveni stol. U kući je mirisalo na vlagu i starost, ali najviše na tugu.
“Što se događa? Gdje je Ivan?”
“Na polju… kao i uvijek,” rekla je tiho.
Nekoliko trenutaka smo šutjele. Onda je Lana počela pričati. Prvo polako, pa sve brže, kao da iz nje izlazi bujica riječi koju više ne može zadržati.
“Mama, ovdje nije onako kako sam mislila da će biti. Ivan se promijenio. Više nije onaj čovjek kojeg sam voljela. Stalno viče na mene zbog sitnica – ako ručak nije gotov na vrijeme, ako nešto nije po njegovom… Nekad baci tanjur ili zalupi vratima. Ne tuče me, ali… znaš kako to ide. Riječi bole više od šamara. Osjećam se kao da nestajem svaki dan pomalo.”
Slušala sam je u nevjerici. Nisam znala što reći. U mojoj obitelji nikad nije bilo takvih stvari – barem ne otvoreno. Ali znala sam da se o tome šuti, da žene trpe i šute jer “tako treba biti”.
“Zašto mi nisi rekla? Zašto si šutjela?”
Lana je slegnula ramenima.
“Sram me bilo… Nisam htjela da misliš da sam pogriješila što sam se udala za njega. Svi su govorili da je Ivan dobar dečko, radnik… A ja sam mislila da će biti bolje kad dođe dijete ili kad prođe zima… Ali nije bolje, mama. Samo je gore.”
Pogladila sam joj kosu kao kad je bila mala.
“Lana, nisi sama. Idemo kući sa mnom. Ne moraš ovo trpjeti.”
Pogledala me s nevjericom.
“A što će selo reći? Što će Ivanovi roditelji reći? Što će tata reći?”
Osjetila sam kako me steže u prsima. Znam kako selo zna biti okrutno prema ženama koje odluče otići ili progovoriti o nasilju – pa makar ono bilo samo psihičko.
“Neka govore što hoće! Ti si moja kćerka i neću te ostaviti ovdje!”
U tom trenutku začula su se vrata – Ivan se vratio s polja. Pogledao nas obje s podozrenjem.
“Što ti radiš ovdje?” upitao me hladno.
“Došla sam vidjeti svoju kćerku! Nije ti dobro zadnjih dana!”
Ivan je slegnuo ramenima i otišao u drugu sobu bez riječi. Lana se stresla.
“Vidiš? Tako to ide svaki dan… Kao da ne postojim.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam čula i vidjela – o Lani koja grize nokte od stresa, o Ivanovoj šutnji koja reže dublje od riječi, o selu koje šuti i okreće glavu.
Ujutro smo spakirale nekoliko stvari i otišle iz kuće dok je Ivan još spavao. Vozile smo prema Splitu bez riječi, ali osjećala sam olakšanje – kao da smo pobjegle iz zatvora.
Kod kuće smo razgovarale satima – o svemu što ju muči, o tome kako će dalje, o tome kako nije sramota tražiti pomoć ni otići kad te netko guši.
Danas Lana ide kod psihologa i polako vraća osmijeh na lice. Ja još uvijek osjećam krivnju što nisam ranije prepoznala znakove, ali učim biti bolja majka svaki dan.
Ponekad se pitam: Koliko još žena oko nas grize nokte od straha i šuti? Koliko ih misli da moraju trpjeti jer “tako treba biti”? Hoćemo li ikada naučiti slušati jedni druge prije nego bude kasno?