Dan kad je sve krenulo nizbrdo: Priča o psu koji mi je promijenio život (ali ne onako kako sam očekivao)

“Ne mogu više, mama! Ne mogu!” vikao sam kroz suze, držeći blatnjavu ogrlicu u ruci dok je Lajka, moj novi pas, lajala kao da joj život ovisi o tome. Bio je to treći dan otkako sam pristao udomiti psa kojeg je sestra Ena pronašla na ulici u Sarajevu. “Samo privremeno, dok joj ne nađemo dom,” rekla je. Ali svi znamo što znači ‘privremeno’ u našoj obitelji – znači zauvijek.

Moj život prije Lajke bio je tih, gotovo dosadan. Radim kao knjigovođa u maloj firmi u Zagrebu, živim sam u stanu na Trešnjevci, imam rutinu: ustajem u 6:30, pijem kavu na balkonu, idem na posao, vraćam se kući, gledam serije i povremeno igram šah s prijateljem Damirom. Sve je bilo pod kontrolom. Nisam ni slutio da će jedno “da” mojoj sestri promijeniti sve.

Prvi dan s Lajkom bio je kaos. Probudila me u 5:15 svojim cviljenjem. Nisam znao da pas može toliko mokriti. Stan je mirisao na mješavinu pseće hrane i deterdženta. Kad sam stigao na posao, kolegica Ivana me pitala zašto izgledam kao da me pregazio tramvaj. “Imam psa,” rekao sam kratko. “Aha, sad si jedan od onih!” nasmijala se. Nisam joj mogao objasniti da nisam ni želio biti jedan od tih.

Navečer sam nazvao Enu. “Ne mogu ja ovo, Ena. Ona mi uništava stan, ne spavam, kasnim na posao…”
“Ma naviknut ćeš se, svi se naviknu! Daj joj vremena. Zamisli kako je njoj – napuštena, sama…”
Nisam imao srca reći joj da sam i ja bio napušten kad nas je otac ostavio. Da sam godinama učio kako biti sam i da mi je to postalo jedino utočište.

Drugi tjedan s Lajkom donio je nove probleme. Susjeda Marija iz prizemlja prijetila je prijavom zbog lajanja. “Ovo nije selo!” vikala je kroz prozor. Moja mama iz Mostara zvala je svaki dan: “Jesi li siguran da ti to treba? Šta ćeš kad odeš na more? Ko će ti čuvat psa?” Nisam imao odgovore.

Jedne večeri, dok sam pokušavao naučiti Lajku da sjedi, zazvonio je mobitel. Bio je to Damir.
“Ej, idemo na pivo?”
“Ne mogu, pas mi je sam doma.”
“Pa povedi ga!”
“Ne mogu ni to – laje na svakog čovjeka i svaku sjenu.”
Damir je šutio nekoliko sekundi.
“Znaš šta, brate… nisi više isti otkad imaš tog psa. Kao da si nestao.”

Bio sam ljut na njega, ali još više na sebe. Osjećao sam se zarobljeno. Svaki izlazak morao sam planirati oko Lajkinih potreba: šetnje, hranjenje, veterinar… Sloboda koju sam imao nestala je preko noći.

Jednog dana Lajka se razboljela. Povraćala je cijelu noć. Vozio sam ju kod veterinara u Dubravu po snijegu i ledu, molio Boga da preživi. Veterinarica Sanja me pogledala s razumijevanjem: “Znam da vam je teško, ali ona vas treba više nego ikad.”

Te noći sam plakao kao dijete. Nisam plakao otkad mi je otac otišao iz Bosne kad sam imao deset godina. Sjetio sam se svih onih godina kad sam mislio da nikome nisam potreban – a sad mi je jedan pas okrenuo svijet naglavačke.

Kad se Lajka oporavila, pokušao sam pronaći ravnotežu. Ali problemi su se samo gomilali: posao mi je patio jer sam stalno kasnio ili morao ranije otići; prijatelji su me prestali zvati; mama mi je slala oglase za udomljavanje pasa; Ena me molila da izdržim još malo.

Jednog dana došao sam kući i našao poruku od stanodavca: “Ako pas još jednom laje po noći, morate iseliti.” Sjedio sam na podu s Lajkom u krilu i osjećao se potpuno poraženim.

“Zašto si došla baš meni?” pitao sam ju tiho. Gledala me onim velikim smeđim očima kao da razumije svaku moju misao.

Nisam znao što dalje. Nisam mogao zamisliti život bez nje, ali nisam mogao ni nastaviti ovako. Osjećao sam se kao da gubim sve što sam gradio godinama – mir, rutinu, prijatelje…

Nakon još jedne besane noći nazvao sam Enu.
“Ne mogu više, Ena. Ili ona ide ili ja odlazim iz svog života kakvog poznajem.”
Ena je šutjela dugo.
“Možda ti treba promjena… Možda si predugo bio sam. Znaš da te volimo, ali ne možeš bježati od života zauvijek.”

Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznao.

Danas sjedim na istom balkonu gdje sam nekad pio kavu u tišini – sada uz Lajku koja spava kraj mojih nogu. Još uvijek nisam siguran jesam li napravio pravu stvar što sam ju zadržao. Još uvijek osjećam gubitak slobode i ponekad poželim vratiti stari život.

Ali možda prava sloboda nije u tome da nikome ne odgovaraš – nego u tome da nekome budeš sve.

Pitam se: Je li ljubav uvijek vrijedna žrtve? Ili ponekad izgubimo sebe pokušavajući spasiti nekog drugog?