U sjeni prezira: Borba kćeri za glas i identitet
“Ne možeš ti od crtanja živjeti, Lana! Pogledaj se, samo gubiš vrijeme!” Otac je bacio moj blok na stol, listovi su se rasuli po kuhinji. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Lejla je sjedila za stolom, zurila u mobitel i pravila se da ne čuje ništa. U tom trenutku, poželjela sam nestati.
Majka je umrla prije dvije godine. Kažu da je srce izdalo, ali ja mislim da ju je izdalo sve oko nje – i ljudi, i život, i ova kuća puna tišine. Otac Davor je od tada postao još tvrđi, još hladniji. Imao je 52 kad sam se rodila, a mama tek 27. Svi su šaputali iza leđa, ali ona je uvijek govorila: “Ljubav ne broji godine.” Sad kad nje nema, čini mi se da ni ljubavi više nema.
Lejla je njegova kćer iz prvog braka. Starija je od mene deset godina, uvijek dotjerana, uvijek s planom. Studira pravo u Zagrebu, ali često dolazi kući – valjda da me podsjeti koliko sam ja izgubljena. Nikad nije imala strpljenja za mene. “Lana, nisi više dijete. Prestani sanjariti i počni razmišljati ozbiljno”, rekla bi dok bi mi uzimala slušalice iz ušiju.
Nakon što je otac otišao iz kuhinje, pokupila sam rasute crteže. Na jednom je bila mama – nasmijana, s kosom skupljenom u punđu. Oči su joj bile tople, kao nekad kad me grlila prije spavanja. Suze su mi zamutile pogled.
“Zašto mu ne kažeš da te pusti na miru?” začula sam Lejlin glas iza sebe. Nisam znala je li to pitanje ili provokacija.
“Ne bi razumio”, odgovorila sam tiho.
Lejla je slegnula ramenima. “Možda ni ne trebaš da te razumije. Samo radi svoje.”
Ali kako da radim svoje kad svaki moj pokušaj uguši njegov glas? Kad god spomenem Akademiju likovnih umjetnosti, otac se razbjesni: “To nije posao! To je hobi! Moraš biti realna!” U njegovom svijetu realnost znači posao u općini ili banci, sigurna plaća i što manje snova.
U školi nisam imala puno prijatelja. Svi su me gledali kao čudakinju – ona što crta po klupama i piše pjesme na zadnjim stranicama bilježnica. Profesorica hrvatskog, gospođa Marija, jedina me ohrabrivala: “Lana, imaš dar. Nemoj ga potratiti zbog tuđih strahova.” Ali kako kad svaki dan osjećam da sam višak u vlastitom domu?
Jedne večeri, dok sam crtala pod svjetlom male lampe, otac je ušao bez kucanja.
“Opet crtaš? Zar nisi čula što sam rekao?”
“Čula sam”, odgovorila sam drhteći.
“Onda prestani! Sutra ideš s Lejlom na razgovor kod njene profesorice prava. Možda te nagovori da upišeš nešto pametno.”
Nisam mogla vjerovati. “Ali tata…”
“Nema ali! Dok si pod mojim krovom, bit će kako ja kažem!”
Kad je izašao, ruke su mi se tresle toliko da nisam mogla držati olovku. Osjećala sam se kao duh – nevidljiva, bez glasa.
Sljedeći dan Lejla me povela na fakultet. Hodnici su bili puni ozbiljnih ljudi u odijelima. Profesorica Vesna nas je primila ljubazno.
“Lana, čula sam da voliš crtati?”
Klimnula sam glavom.
“To je divno. Ali znaš, pravo otvara mnoga vrata…”
Nisam slušala dalje. U meni se nešto lomilo – kao da me svi pokušavaju ugurati u kalup koji nije moj.
Kad smo izašle vani, Lejla me pogledala: “Znam da ti nije lako. Ali tata samo želi najbolje za tebe.”
“Možda najbolje za njega nije najbolje za mene”, izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam maminu sliku na zidu i šaptala: “Što bi ti napravila? Kako si ti izdržala sve njihove poglede i riječi?”
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je još napetija. Otac je šutio satima, a kad bi progovorio, bilo je to samo da naredi ili prigovori. Lejla se povukla u svoju sobu.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel – poruka od profesorice Marije: “Prijavila sam tvoj rad na natječaj mladih umjetnika u Sarajevu. Ako prođeš selekciju, ideš predstavljati školu!”
Srce mi je poskočilo. Nisam znala smijem li biti sretna ili me strah što će otac reći.
Kad sam mu napokon skupila hrabrosti reći, lice mu se smrknulo.
“Ne dolazi u obzir! Neću te pustiti samu u drugi grad zbog nekakvog crtanja!”
“Tata, to mi puno znači…”
“Dosta! Rekao sam svoje!”
Te večeri zaključala sam se u sobu i plakala do jutra. Osjećala sam se zarobljeno između tuđih očekivanja i vlastitih snova.
Ali onda sam pomislila na mamu – na njenu hrabrost da voli protiv svih pravila. I odlučila sam: idem bez obzira na sve.
Sutradan sam spakirala ruksak i otišla do autobusne stanice. Ruke su mi drhtale dok sam kupovala kartu za Sarajevo.
Na natječaju sam upoznala druge mlade koji su sanjali slično kao ja. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se prihvaćeno.
Kad sam se vratila kući s diplomom za najbolji crtež, otac me dočekao šutnjom. Ali Lejla me zagrlila prvi put ikad.
“Ponosna sam na tebe”, šapnula je.
Otac još uvijek ne razumije moj izbor. Možda nikad neće. Ali prvi put osjećam da imam pravo na svoj glas.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Hoćemo li ikada biti dovoljno hrabri da budemo svoji?