„Sjetiš me se samo kad ti treba čuvanje djece“: Priča jedne majke
„Mama, možeš li večeras pričuvati Zoju? Madelina ima smjenu do ponoći, a ja moram na sastanak.“ Glas mog sina, Daria, bio je umoran, gotovo odsutan. Nisam ga vidjela tjednima, a sad me zove jer mu treba usluga. Pogledala sam kroz prozor; kiša je neumorno tukla po staklu, a u meni se nešto slomilo.
„Naravno, Dario“, odgovorila sam tiho, ali u meni je gorjela neka stara ljutnja. „Sjetiš me se samo kad ti treba čuvanje djece.“
Nastala je tišina. S druge strane linije čula sam samo njegov uzdah. „Nije tako, mama…“
Ali bilo je. I on to zna. I ja to znam. Otkako su se on i Madelina razveli, moj život se pretvorio u raspored čuvanja unuke. Zoja nije kriva za ništa, ona je sunce mog dana, ali svaki put kad mi zazvoni telefon, srce mi preskoči — ne zbog radosti, već zbog osjećaja da sam postala samo servis.
Kad su došli pred vrata, Madelina je žurila. „Ariana, hvala ti puno! Znaš da ne bih mogla bez tebe.“ Nasmiješila se onim svojim umornim osmijehom, a ja sam joj uzvratila osmijeh iz pristojnosti. Dario je stajao iza nje, gledao u pod. Nije me ni zagrlio.
Zoja je utrčala u stan i bacila mi se u zagrljaj. „Bako! Hoćemo li gledati crtiće?“
„Naravno, ljubavi“, šapnula sam joj u kosu i osjetila suze kako mi naviru na oči. Za nju bih sve napravila. Ali zašto moj sin ne može biti tu za mene kao što sam ja za njega?
Kad su otišli, sjela sam na kauč dok je Zoja crtala za stolom. Gledala sam je i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad je Dario bio mali — kako smo zajedno išli na more u Makarsku, kako je plakao kad bi pao s bicikla, kako me grlio kad bi imao noćne more. Gdje je nestao taj dječak? Kad je postao čovjek koji me zove samo kad mu treba pomoć?
Mobitel mi je zazvonio opet kasnije te večeri. Bila je to moja sestra Ivana iz Sarajeva.
„Ariana, jesi dobro? Čujem ti glas kao da si pod vodom.“
„Ma dobro sam… Samo sam umorna. Dario mi opet doveo Zoju.“
Ivana je uzdahnula. „Znaš kako to ide kod nas… Djeca odrastu i misle da smo mi tu samo da im rješavamo probleme. Ali Ariana, moraš mu reći kako se osjećaš.“
„Ne znam… Bojim se da ću ga još više udaljiti.“
„A što ako ga ne kažeš ništa? Hoće li ti biti lakše?“
Nisam znala odgovoriti.
Te noći, dok je Zoja spavala u mojoj sobi, sjedila sam u kuhinji i gledala stare fotografije. Na jednoj smo svi zajedno: Dario, Madelina i mala Zoja na rođendanu. Svi se smijemo. Tada još nisu znali da će ih život razdvojiti. Tada još nisam znala da ću postati samo netko tko uskače kad zatreba.
Sljedeće jutro Dario je došao po Zoju. Bio je nervozan.
„Mama… Hvala ti još jednom.“
Gledala sam ga ravno u oči. „Dario… Jesi li ikad pomislio koliko mi nedostaješ? Ne kao otac Zojin ili bivši muž Madeline, nego kao moj sin?“
Zatekao ga je moj ton. „Mama… Znam da nisam bio tu… Ali znaš kakav mi je život sad.“
„Znam“, prekinula sam ga. „Ali ja nisam samo baka na poziv. Ja sam tvoja majka.“
Zoja nas je gledala zbunjeno. „Tata, zašto baka plače?“
Dario je sjeo do mene i prvi put nakon dugo vremena uhvatio me za ruku.
„Oprosti, mama… Nekad zaboravim koliko si sama otkad je tata umro… I koliko ti znači da smo zajedno.“
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. „Ne želim biti samo netko tko pomaže kad zatreba. Želim biti dio tvog života.“
Dario je kimnuo glavom i zagrlio me. „Bit će bolje, obećavam.“
Nisam znala hoće li biti bolje ili ne, ali barem smo prvi put otvoreno razgovarali.
Kad su otišli, ostala sam sama s mislima. Jesam li previše očekivala? Jesam li ga previše štitila cijeli život pa sad ne zna kako biti tu za mene?
Ponekad se pitam: Koliko vrijedi jedna majčina ljubav ako postane nevidljiva? Koliko nas ima koji čekamo taj jedan poziv — ne zato što nas trebaju, nego zato što nas vole?