Znam da spašavaš svijet, ali pusti sestru da nahrani svoju djecu kod sebe
“Opet ništa u frižideru! Ivana, zar stvarno misliš da je normalno da naša djeca jedu ostatke, a tvoja sestra i njeni klinci prazne naše police svaki drugi dan?” glas mog muža, Daria, odjekivao je kroz stan dok sam stajala u kuhinji, gledajući u nekoliko jaja i pola glavice luka.
Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam zurila u frižider, osjećajući kako mi se grlo steže. Znam da pretjerujem, znam da je Ana uvijek bila u problemima, ali ona je moja sestra. Što bih drugo mogla? Njen muž je otišao prije dvije godine, ostavio ju s troje djece i kreditom za stan u Novom Zagrebu. Mama nam je bolesna, tata već godinama ne priča s Anom jer “nije slušala njegove savjete”. Ostala sam joj samo ja.
“Ivana!” Dario je sada bio ispred mene, lice mu je bilo crveno od ljutnje. “Ne možeš spašavati cijeli svijet na naš račun! Naša djeca su gladna!”
“Ne pretjeruj…” prošaptala sam, ali on me prekinuo.
“Ne pretjerujem! Danas sam našao samo koru kruha i malo paštete. Luka mi je rekao da ga boli trbuh jer nije doručkovao. Zar ti to ništa ne znači?”
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Ana. Naravno. Nisam se ni javila, već sam znala što će reći: “Ivana, imaš li možda malo mlijeka i kruha? Djeca su gladna, nisam stigla do dućana…” Uvijek ista priča.
Sjetila sam se prošle subote kad su došli “samo na kavu”, a otišli s punim vrećicama hrane. Dario je tada šutio, ali vidjela sam mu u očima da puca po šavovima.
“Ivana, moraš joj reći da više ne može tako!”
Ali kako? Kako reći sestri koja nema nikoga osim mene da joj više ne mogu pomagati? Kako reći ne kad znam da će njena djeca možda biti gladna?
Te večeri sjela sam za stol s Darijem. Djeca su već spavala. On je šutio, gledao kroz prozor.
“Znaš…” počela sam tiho, “Ana nema nikoga osim mene. Ako joj ne pomognem…”
“A što s nama? Zar mi nismo tvoja obitelj? Zar Luka i Petra nisu tvoja djeca? Ivana, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Sve što zaradim nestane u trenu. Ne mogu više gledati kako naši klinci pate jer ti ne znaš reći ‘ne’.”
Osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Nisam imala odgovor. Samo sam šutjela.
Sljedećih dana pokušavala sam izbjeći Anine pozive. Osjećala sam se kao najgora sestra na svijetu. Ali svaki put kad bi Luka pitao zašto nema jogurta ili Petra plakala jer nema čokolade, srce bi mi pucalo.
Jednog popodneva Ana se pojavila pred vratima s djecom. Nisu ništa rekli, samo su sjeli za stol kao da su kod kuće. Dario ih je hladno pozdravio i otišao u sobu.
Ana me pogledala: “Što se događa? Jesi li ljuta na mene?”
Nisam znala što reći. Samo sam slegnula ramenima.
“Ivana, znaš da nemam nikoga… Ako ti ne pomogneš…”
“Znam, Ana… Ali ni ja više ne mogu… Dario je ljut, djeca su gladna… Ne znam što da radim…”
Ana je spustila glavu. “Oprosti… Nisam htjela… Samo… Znaš kakav je život… Sve je skupo, posao mi visi o koncu… Djeca stalno nešto traže…”
U tom trenutku Luka je ušao u kuhinju: “Mama, ima li nešto za jesti?”
Ana i ja smo se pogledale. U tom pogledu bilo je toliko tuge i nemoći da sam poželjela nestati.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući gdje smo pogriješile. Jesam li ja kriva što Ana nije stala na noge? Jesam li joj previše pomagala pa se navikla oslanjati samo na mene?
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s njom ozbiljno. Pozvala sam ju na kavu bez djece.
“Ana, moramo postaviti granice. Ne mogu više ovako. Moja obitelj pati. Znam da ti je teško, ali moraš pokušati sama riješiti neke stvari. Mogu ti pomoći oko posla ili papirologije, ali hranu više ne mogu dijeliti svaki dan.”
Ana me gledala nekoliko sekundi bez riječi.
“Znači ostavljaš me na cjedilu? Kao tata? Kao svi?”
“Ne ostavljam te! Samo želim da i moja djeca imaju što jesti! Ne mogu biti dobra sestra ako nisam dobra majka!”
Plakala je. Plakala sam i ja.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako smo postavile granice. Ana se snašla – pronašla dodatni posao preko poznanika iz kvarta, počela prodavati kolače na placu subotom. Djeca su joj mrzovoljna jer više ne dolaze kod nas svaki dan, ali polako se navikavaju.
Dario mi je zahvalan što sam napokon izabrala našu obitelj, ali osjećam prazninu svaki put kad vidim Anu umornu i iscrpljenu.
Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična ili sam napokon odrasla? Gdje završava pomoć, a počinje žrtvovanje vlastite sreće? Može li obitelj preživjeti bez granica ili nas upravo one spašavaju od potpunog sloma?