Odlazak bez povratka: Kako sam razbila okove očekivanja
“Jesi li ti normalna, Lejla? Odlaziš sama na more dok mi ovdje crkavamo od posla!” vikao je tata, a mama je samo šutjela, gledajući kroz prozor kao da će joj pogledom pronaći opravdanje za moju odluku. Srce mi je lupalo kao ludo, ali nisam popuštala. “Pet godina nisam imala ni vikend za sebe! Otplatila sam kredit, radila dva posla, a vi ste uvijek očekivali da budem tu – za vas, za sve! Zar ne zaslužujem malo mira?”
Moja sestra Ena odmah je stala na njihovu stranu. “Lejla, znaš da mama ima problema s tlakom, a tata ne može sam u vrtu. Kako možeš biti tako sebična?”
Sjećam se kako sam te noći ležala budna, gledajući u strop svoje male sobe u Sarajevu. U glavi su mi odzvanjale njihove riječi, ali još glasnije je bio onaj tihi glas u meni koji je šaptao: “Vrijeme je za tebe.” Nisam imala luksuz izbora kad sam upisivala fakultet – roditelji su jedva skupili novac za moju prvu godinu, a ostatak sam pokrila kreditom. Radila sam u pekari kod Amira prije predavanja, a navečer čistila apartmane kod tetke Mirele. Nikad nisam tražila ništa više od onoga što sam sama zaradila.
Kad sam napokon otplatila zadnju ratu kredita, osjećala sam se kao da mi je netko skinuo lanac s vrata. Prva misao bila je: “Želim otići negdje gdje me nitko ne zna.” Nisam željela luksuz – samo nekoliko dana na moru, sama sa sobom. Rezervirala sam sobu u malom pansionu u Makarskoj i kupila autobusnu kartu. Nisam im rekla dok nisam već spakirala kofer.
“Ne mogu vjerovati da nam to radiš,” rekla je mama tiho dok sam izlazila iz stana. “Zar ti nije žao?”
Nisam znala što reći. Bilo mi je žao što ih povređujem, ali još više bi me boljelo da opet odustanem od sebe.
Put do Makarske bio je kao putovanje kroz vlastitu prošlost. Svaka planina podsjećala me na prepreke koje sam morala preskočiti – od studentskih dana kad sam jela paštetu na kruhu do noći kad sam plakala jer nisam znala kako ću platiti sljedeću ratu kredita. Kad sam stigla i prvi put udahnula miris mora, osjetila sam olakšanje kakvo nikad prije nisam.
Prva večer bila je tiha. Sjedila sam na plaži, gledala zalazak sunca i slušala valove. U tom trenutku nisam bila ničija kćerka, sestra ni zaposlenica – bila sam samo Lejla. Prvi put u životu osjećala sam se slobodno.
Ali mir nije dugo trajao. Već sljedeće jutro Ena mi je poslala poruku: “Mama cijelu noć nije spavala. Tata je ljut kao ris. Kad ćeš se vratiti?” Nisam odgovorila odmah. Umjesto toga otišla sam na izlet brodom do Brača, upoznala jednu simpatičnu ženu iz Osijeka, Ivanu, koja mi je pričala o svom razvodu i kako ju je društvo osudilo što je ostavila muža alkoholičara. “Znaš,” rekla mi je dok smo pile kavu na palubi, “žene kod nas uvijek moraju biti tu za sve druge, a kad jednom odluče biti tu za sebe – svi polude.”
Te večeri nazvala sam mamu. “Dobro sam, mama. Samo mi treba malo vremena za sebe. Volim vas.” Plakala je tiho s druge strane linije. “Samo se vrati kući… Sve drugo ćemo riješiti.”
Kad sam se vratila nakon pet dana, atmosfera u stanu bila je ledena. Tata nije progovorio ni riječ cijeli dan. Ena me gledala kao da sam joj ukrala nešto dragocjeno. Samo je baka Fatima tiho rekla: “Dijete moje, život ti prođe dok paziš da svi drugi budu sretni. Nemoj zaboraviti i na sebe.” Te riječi su mi bile kao melem na ranu.
Sljedećih tjedan dana svi su očekivali da se ispričam. Mama je kuhala moja omiljena jela i čekala da popustim. Tata je namjerno radio teže poslove u vrtu kad bih bila kod kuće, kao da mi želi pokazati koliko im nedostajem kad nisam tu. Ena mi nije slala poruke osim kad bi trebala nešto iz trgovine.
Ali ja nisam osjećala krivnju. Prvi put u životu znala sam da nisam pogriješila što sam izabrala sebe makar na nekoliko dana.
Jedne večeri sjeli smo svi za stol i tata je napokon progovorio: “Lejla, nisi ti više mala djevojčica, ali obitelj treba biti na prvom mjestu.” Pogledala sam ga ravno u oči: “A gdje sam ja na toj listi prioriteta? Zar ne mogu biti dobra kćerka i brinuti o sebi?”
Nastao je muk. Mama je obrisala suzu s obraza i tiho rekla: “Samo se bojimo da nas ne zaboraviš…”
Zagrlila sam je i šapnula: “Nikad vas ne bih mogla zaboraviti. Ali ako izgubim sebe – što onda ostaje od mene?”
Danas, mjesec dana kasnije, još uvijek osjećam posljedice svoje odluke. Obitelj me gleda drugačije – neki s razočaranjem, neki s novim poštovanjem. Ali ja znam da više nikad neću dopustiti da me osjećaj dužnosti prema drugima potpuno izbriše.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar član obitelji i istovremeno ostati vjeran sebi? Ili nas društvo tjera da biramo jedno ili drugo? Što vi mislite – jesam li bila sebična ili hrabra?