Čudo u Sarajevu: Povratak iz tame nakon dvadeset mjeseci
“Lejla, hajde, dušo, otvori oči… Tata je tu.”
Zvuk gitare parao je tišinu bolničke sobe u Kliničkom centru Sarajevo. Osjećala sam ga negdje duboko, kao da mi kroz maglu dolazi iz nekog drugog svijeta. Nisam mogla odgovoriti, nisam mogla ni pomaknuti prst, ali te riječi, taj glas… bio je to moj tata, Emir. Svirao je onu našu pjesmu, onu koju mi je uvijek pjevao kad sam bila mala i kad bi nestalo struje u našem stanu na Grbavici.
Dvadeset mjeseci. Toliko sam ležala u toj sobi, između života i smrti. Kažu da su doktori više puta rekli mojoj mami Amri da se ne nada previše. “Gospođo, šanse su minimalne. Pripremite se na najgore.” Ali ona nije odustajala. Niti tata. Svaki dan su dolazili, nosili mi mirise domaće pite, pričali mi o Sarajevu pod snijegom, o tome kako je moj brat Tarik upisao fakultet i kako je nana Fatima opet izgubila ključeve od stana.
Ali najviše sam osjećala tatu. On bi sjedio pored mene satima, svirao gitaru i pričao mi viceve koje sam već znala napamet. Nekad bi mu glas zadrhtao, nekad bi zaplakao, ali nikad nije prestao svirati.
Jednog dana, dok je svirao “Kad zamirišu jorgovani”, osjetila sam toplinu na dlanu. Kao da me neko miluje. I tada sam prvi put nakon toliko vremena pokušala pomaknuti prste. Bio je to napor veći od svega što sam ikad doživjela. Tata je prestao svirati i šapnuo: “Lejla? Jesi li to ti?”
Nisam mogla odgovoriti, ali suze su mi klizile niz obraze. Osjetila sam ih. Tata je skočio sa stolice i počeo vikati: “Amra! Dođi! Lejla plače!”
Mama je utrčala u sobu, a za njom i medicinska sestra Sanja. Svi su plakali. Čula sam kako mama govori: “Znaš li koliko te volimo? Znaš li koliko smo čekali ovaj trenutak?”
Naredni dani bili su magloviti. Svi su dolazili – tetka Azra s kolačima, Tarik sa svojim glupim šalama, nana Fatima koja je stalno ponavljala: “Dijete moje, Allah te sačuvao.”
Ali nije sve bilo bajno. Nakon buđenja iz kome, tijelo mi nije slušalo. Ruke su mi drhtale, noge nisu htjele da me nose. Fizioterapeut Adnan bio je strog: “Lejla, moraš pokušati još jednom! Zamisli da hodaš do Baščaršije po burek!”
Nekad bih plakala od bola i nemoći. Mama bi me tješila: “Znaš li koliko si jaka? Pogledaj samo gdje si bila i gdje si sada.” Ali bilo je dana kad sam željela samo nestati. Kad bih čula kako tata svira gitaru u hodniku, znala sam da ne smijem odustati.
Jedne noći čula sam roditelje kako se svađaju u kuhinji bolnice.
“Emire, ne možeš više tako! Izgubio si posao zbog svega ovoga! Kako ćemo dalje?”
“Amra, ona je naše dijete! Ne mogu je ostaviti samu ni minute!”
“Ali šta ako se nikad ne oporavi? Šta ako…?”
Nisam mogla podnijeti pomisao da sam im uništila živote. Sljedećeg jutra rekla sam tati: “Tata… nemoj više dolaziti svaki dan.” Glas mi je bio slab, ali odlučan.
Pogledao me kao da mu je neko iščupao srce.
“Lejla… ja ne znam biti bez tebe.”
“Ali moraš… zbog mame… zbog sebe.”
Narednih dana dolazio je rjeđe. Počeo je tražiti posao po Sarajevu, a mama se vratila na posao u školu. Ostajala sam sama s mislima i muzikom koju sam sada puštala na mobitelu.
Jednog dana došla je doktorica Selma s osmijehom: “Lejla, danas ćeš prvi put sama ustati iz kreveta!”
Drhtala sam od straha i uzbuđenja. Adnan me pridržavao dok sam pokušavala stati na noge. Bilo je kao da učim hodati iznova. Prvi korak bio je bolan, ali kad sam pogledala kroz prozor i vidjela Trebević pod snijegom, znala sam da moram uspjeti.
Vremenom su se stvari popravljale. Tata je našao posao u jednoj muzičkoj školi kao nastavnik gitare. Mama se smijala više nego ikad prije. Tarik me vodio na ćevape čim sam izašla iz bolnice.
Ali trauma nije nestala preko noći. Sanjala sam bolničke sobe, osjećala krivicu što su roditelji toliko propatili zbog mene. Jedne večeri sjela sam s tatom na balkon našeg stana.
“Tata… zašto nisi odustao?”
Pogledao me kroz suze i rekao: “Jer si ti moje srce, Lejla.”
Danas hodam polako kroz Sarajevo, osjećam svaki korak kao pobjedu. Ljudi me gledaju kao čudo, ali ja znam da nisam sama preživjela – preživjeli smo svi zajedno.
Ponekad se pitam: Koliko daleko može otići roditeljska ljubav? I gdje bismo svi bili da nije bilo muzike i vjere u čuda? Šta vi mislite – vrijedi li se boriti kad svi drugi kažu da nema nade?