Između sigurnosti i snova: Priča o Lejli

„Znaš li ti kakav je danas svijet, Lejla? Vidi, ovo ovdje…“ Otac lupa kažiprstom po papiru s mojim ugovorom o stalnom zaposlenju u banci, kao da udara čekićem. „Nema više sigurnosti, samo što vi, mladi, to nećete priznati. Tvoja sestra Ajla je završila medicinu, Uroš radi u Elektroprivredi, i svima su životne staze zacrtane. Zašto ti uporno inzistiraš na tom pisanju? Jesi li ti svjesna kakav je to život?!”

Dlanovi mi se znoje dok sjedim za porodičnim stolom, srkajući nezaslađenu kavu. Osjetim pogled majke, izdignute obrve, nijema briga u svakom dahu. Kao da kroz njene oči vidim sve godine njihova odricanja – rata, prognaništva, kredita za ovaj skromni stan na Mejašima. Sjećanje na djetinjstvo između sirena, sklonista, i toplih pita vraća mi osjećaj dužnosti koje bih trebala ispuniti. Ali svake noći, dok ležim budna i slušam grad, maštam o tome da objavim knjigu – da pišem o ženama poput moje Sume, ili baki Nedi iz Mostara, ljudima koji su tragali za smislom baš kao i ja.

Banka je predvidiva. Zeleno svjetlo digitrona, prelistavanje papira, isti ljudi, isti tračevi kod aparata za kavu. I svaki dan, malo više osjećaja kao da nestajem iza tamnoplave uniforme i propisane frizure. Volim red, ali ne volim umiranje ambicija.

„Vidjet ćeš, proći će te to“, slegne ramenima Anđelko iz pravne službe kad mu spomenem želju da napišem roman. „Tako je i meni bilo, pa sam se sabrao. Plaća ti je sigurna. Penzija bude!”

Moja najbolja prijateljica Ivana, s kojom sam dijelila studentski dom u Zagrebu, još uvijek traži posao u struci jer slikarstvo ne živi od ljubavi. „Lejla, bojim se da ćeš zažaliti ako ne pokušaš. Nikad nije bio pravi trenutak, neće ni biti. Bar pokušaj – usput možeš raditi i nešto za pare. Pazi da ne postaneš što viši kredit imaš, to manje imaš sebe.”

Svaku večer lica roditelja plešu mi pred očima. Majka odveć često spominje: „Znaš li koliko bih voljela da ne moraš prolaziti što sam ja prošla?“ A onda, ponekad nježno, ponekad glasnije: „Daj sebi šansu. Samo razmisli šta je stvarno život, Lejla.“

U banci su najavili rezanja — otpuštanja koja će vjerojatno pogoditi one s najmanje staža. Srce mi lupi u grudima dok slušam šaputanja do kasno popodne. Jedno popodne, Nina iz HR-a zove me u kancelariju. „Lejla, tvoja je pozicija osigurana. Šef te jako cijeni. Ali, znaš, posao ovdje zna biti monoton. Ako te nešto drugo vuče, sad je možda trenutak da to počneš raditi paralelno. Možda freelance, možda hobi, samo nemoj zatomiti sebe.“

U tramvaju kući susrećem Emina, starog prijatelja iz srednje, sada IT stručnjaka. Sluša me dok pričam o dvostrukom životu. „Nećeš vjerovati koliko je ljudi oko nas nezadovoljno. Ljudi vole pričati o sigurnosti, ali mi nismo rođeni da robujemo strahu. Ako imaš nešto što te pokreće, idi za tim. Ali budi spremna na usamljenost, nerazumijevanje, i povremenu tugu što nisi dio mase.”

Dolazim doma ranije nego obično. Otac gleda TV, vijesti o novoj krizi, teškim danima za male ljude. Kad ugledam njegov zabrinut pogled, shvaćam – on ne strahuje za sebe; on strahuje da će svi naši žuljevi biti uzalud ako ja sada sve to prepustim nesigurnosti. „Jesi li dobro?“ pita. Slegnem ramenima i jednostavno kažem: „Tata, ne mogu više samo čekati da me život prođe. Želim pokušati, pa makar ne uspjela.“ Njegova tišina me boli više od riječi.

Sljedeće jutro, šaljem prve poglavlja bloga na natječaj. Prvi put nakon dugo vremena, osjećam adrenalin, strah i uzbuđenje istovremeno. Dani postaju šarena mješavina discipliniranog rada u banci i noćnog pisanja. Svaka kritika od roditelja postaje manje oštra. Ajla lagano, iz prikrajka, govori: „Budi uporna, mala. Možda stvarno uspiješ. Samo, ne zaboravi nas… i svoje račune.”

Mjeseci prolaze. Pišem o svemu: o bakama koje pamte miris rata, o djevojkama što se boje otići, o ljubavi koja nije imala vremena. Prvi put objavljujem priču u lokalnim novinama. Otac zove iz kafane, glas mu treperi uzbuđenjem: „Moja Lejla, imaš talenat! Dokle god znaš odakle dolaziš, i gdje želiš stići, ja sam uz tebe. Samo pazi…“

Uvečer sjedim na balkonu, gledam svjetla Mostara, slušam zvuke s obližnjih kafana i pitam se: ‘Jesmo li mi, Balkanci, zaista robovi sigurnosti ili samo žrtve neispunjenih snova? Hoće li jednog dana naše želje biti dovoljno vrijedne da im damo prednost pred strahovima?’