Trčanje za život: Priča o Amelu i Lejli
“Amel, hajde, još samo malo!” čuo sam glas svog mlađeg brata Harisa dok sam trčao posljednjih dvjesto metara 5K utrke kroz park na Ilidži. Srce mi je tuklo kao ludo, noge su mi gorjele, ali nisam mogao odustati. Bio sam vojnik, navikao na bol, ali ovo je bila prva utrka otkako sam se vratio iz misije u Afganistanu. Publika je navijala, a ja sam osjećao kako mi se suze skupljaju u očima – ne zbog umora, već zbog svega što sam prošao i što sam ostavio iza sebe.
U tom trenutku, tik ispred mene, djevojčica od možda deset godina zastala je i počela plakati. Svi su je zaobilazili, ali ja nisam mogao. Stao sam pored nje, kleknuo i pitao: “Hej, mala, što se dogodilo?”
Pogledala me kroz suze. “Ne mogu više… Svi su brži od mene. Mama će biti razočarana.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Sjetio sam se svoje majke, kako me uvijek bodrila, čak i kad sam bio najsporiji u razredu ili kad sam prvi put pao na ispitu za vojnu akademiju. Sjetio sam se i onih dana u vojsci kad sam mislio da neću izdržati, ali netko bi mi uvijek pružio ruku.
“Kako se zoveš?” upitao sam je.
“Lejla,” šapnula je.
“Lejla, znaš li što? Ja sam Amel. I znaš šta? Ja isto ne mogu više. Ali ako ti i ja zajedno završimo ovu utrku, bit ćemo najjači ovdje. Šta kažeš?”
Pogledala me s nevjericom, a onda klimnula glavom. Ustali smo zajedno. Uhvatila me za ruku kao da joj život ovisi o tome.
Krenuli smo polako, korak po korak. Publika nas je gledala – neki su se smijali, neki su pljeskali. Čuo sam kako netko viče: “Bravo, Lejla! Bravo, vojniče!”
Dok smo trčali, pričao sam joj o tome kako nije važno biti prvi, nego završiti ono što si započeo. “Znaš, Lejla, ja sam bio u ratu. Tamo nije bilo važno tko je najbrži. Važno je bilo pomoći drugima da prežive još jedan dan. Tako je i ovdje – važno je da si došla do kraja.”
Osjetio sam kako joj stisak ruke jača. Počela je trčati brže, a ja sam jedva držao korak s njom. Na cilju nas je dočekala njena majka, Senada, uplakana od ponosa.
“Hvala vam… Hvala vam što niste pustili moju Lejlu!” rekla mi je kroz suze.
Nisam znao što reći. Samo sam kimnuo glavom i osjetio kako mi se srce puni toplinom koju nisam osjetio godinama.
Kasnije te večeri, dok smo sjedili za stolom kod kuće, otac me pogledao preko šolje kafe: “Amel, znaš li da si danas napravio nešto veliko?”
Slegnuo sam ramenima. “Nisam pobijedio…”
Majka me prekinula: “Pobijedio si ti, sine moj. Pobijedio si sebe. Pokazao si šta znači biti čovjek.”
Te riječi su me pogodile više nego bilo koja medalja ili priznanje koje sam ikada dobio.
Sutradan su me ljudi zaustavljali na ulici: “Ti si onaj vojnik iz utrke! Svaka čast!” Djeca su mi mahala, a Lejla mi je donijela crtež na kojem smo nas dvoje držali ruke u zraku na cilju.
Ali nije sve bilo tako jednostavno kod kuće. Haris mi je kasnije priznao: “Znaš, Amel… Ljudi pričaju da si mogao pobijediti da nisi stao zbog te djevojčice. Neki kažu da si slab…”
Pogledao sam ga ozbiljno: “Haris, slab je onaj tko ne zna pomoći drugome kad mu je najteže. Nije pobjeda uvijek ono što svi vide na papiru ili medalji. Pobjeda je kad možeš pogledati sebe u ogledalo i znati da si napravio pravu stvar.”
Te noći nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o svemu što sam prošao – o prijateljima koje sam izgubio u ratu, o trenucima kad sam mislio da nema izlaza. I shvatio sam: možda se nikad neću vratiti onaj stari Amel prije rata, ali danas sam barem nekome bio svjetlo u tami.
I sada vas pitam – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li važnije pobijediti ili pomoći nekome da ne odustane? Ponekad se pitam: možda su prave pobjede one koje nitko ne vidi osim nas samih.