Bivša svekrva na mojoj strani: Kako je baka spasila mog sina

“Ne možeš više šutjeti, Ana! Dario mora preuzeti odgovornost!” Marijin glas je drhtao dok je stiskala šalicu kave za kuhinjskim stolom. Pogledala sam je kroz suze, osjećajući kako mi se srce steže. Nisam znala što je teže: nositi se s Darijevim nestankom iz Lukinog života ili gledati kako baka pokušava popuniti prazninu koju je ostavio njezin vlastiti sin.

Sve je počelo prije dvije godine, kad sam napokon skupila hrabrosti i rekla Dariju da više ne mogu. Njegove noći provedene u birtiji, stalne laži i prazna obećanja da će se promijeniti – sve je to postalo previše. Luka je tada imao samo četiri godine. Sjećam se kako je plakao kad sam mu rekla da tata više neće živjeti s nama. “Hoće li tata doći na moj rođendan?” pitao me tada, a ja nisam imala snage lagati.

Dario se nakon razvoda preselio kod neke nove žene u Osijeku. Prvih nekoliko mjeseci javljao se porukama, ponekad bi poslao sto kuna za Luku ili donio igračku kad bi ga Marija natjerala da dođe. Ali ubrzo su i te poruke prestale. Luka je prestao pitati za njega. Počeo je crtati slike na kojima smo samo nas dvoje – mama i on.

Marija, moja bivša svekrva, nije odustajala. Dolazila je svake subote, donosila kolače i voće iz svog vrta u Donjoj Stubici. “Ne brini, Ana, ja sam tu za vas”, govorila bi dok je Luku učila praviti štrudlu od jabuka. Gledala sam ih i pitala se kako može biti tako snažna kad joj je vlastiti sin zaboravio na unuka.

Jednog dana, dok smo sjedile na klupi ispred zgrade, Marija mi je tiho rekla: “Ana, znaš li ti da imaš pravo tražiti alimentaciju? Dario ne može samo tako pobjeći od odgovornosti.” Pogledala sam je u nevjerici. “Ne želim probleme… Ne želim da Luka pati još više ako ga Dario počne mrziti zbog toga”, šapnula sam.

Marija me pogledala onim svojim prodornim očima: “Zar misliš da Luka ne pati sada? Zar misliš da će mu biti lakše ako vidi da se ti mučiš? On ima pravo na oca, ali i na sigurnost. Ako Dario neće biti otac, neka barem bude odgovoran čovjek.”

Te riječi su me proganjale danima. Počela sam razmišljati o svemu što sam prošla – o noćima kad nisam imala novca ni za kruh, o Lukinim cipelama koje su bile premale, o računima koje sam slagala po prioritetu. Sjetila sam se i svojih roditelja u Bosanskoj Gradišci koji su mi pomagali koliko su mogli, ali ni njima nije bilo lako.

Jedne večeri, dok sam spremala Luku na spavanje, upitao me: “Mama, zašto tata ne voli mene?” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Luka, tata te voli na svoj način… Ali ponekad odrasli ne znaju pokazati ljubav kako treba.” Poljubila sam ga u čelo i obećala sebi da ću učiniti sve da mu bude bolje.

Sljedeći tjedan otišla sam u Centar za socijalnu skrb. Ruke su mi se tresle dok sam ispunjavala papire za alimentaciju. Marija je sjedila uz mene cijelo vrijeme, držeći me za ruku kao da mi želi dati snagu koju sama nisam imala.

Kad je Dario dobio poziv iz Centra, nazvao me bijesan: “Što ti misliš tko si? Sad ćeš mi uzeti i zadnju kunu?” Nisam mu odgovorila. Marija mu je poslala poruku: “Srami se! Ako nećeš biti otac svom sinu, barem budi čovjek!”

Nakon toga mjesecima nije bilo mira. Dario je prijetio da će tražiti skrbništvo nad Lukom samo da ne mora plaćati alimentaciju. Njegova nova žena, Ivana, slala mi je poruke pune mržnje: “Pusti ga na miru! On ima novu obitelj!”

Ali Marija nije odustajala. Svaki put kad bih htjela odustati, podsjetila bi me zašto to radim: “Ne radiš to zbog sebe, Ana. Radiš to zbog Luke. On ima pravo na dostojanstven život.”

Prošlo je skoro godinu dana dok sud nije donio odluku. Dario mora plaćati alimentaciju – nije puno, ali dovoljno da Luki mogu kupiti nove tenisice i platiti izlet u školu. Luka ne zna ništa o tome. Za njega je baka Marija i dalje najvažnija osoba nakon mene.

Jednog dana došao je iz škole s crtežom na kojem smo nas troje: on, ja i baka Marija. “Mama, baka kaže da smo mi najbolji tim!” rekao je ponosno.

Gledam ih kako zajedno sade cvijeće na balkonu i pitam se: Što bi bilo da nisam imala Mariju uz sebe? Koliko nas žena šuti i trpi zbog straha ili srama? Možda bih još uvijek čekala Darijevu poruku koja nikad neće doći.

Ponekad se pitam – koliko vrijedi jedna baka koja voli više nego što otac može? I jesam li pogriješila što sam toliko dugo čekala prije nego što sam potražila ono što mom djetetu pripada?

Što vi mislite – jesmo li mi žene previše blage ili previše hrabre kad biramo boriti se za svoju djecu? Koliko vam znači podrška obitelji kad ostanete sami?