Majčina Suza: Kad Između Sina i Svekrve Nema Granica
“Nemaš više majku!” viknula sam, glasom koji nisam prepoznala kao svoj. Ruke su mi drhtale dok sam gledala Petra kako stoji između mene i njegove supruge, Ane. U njegovim očima nije bilo ni trunke razumijevanja, samo tvrdoglavost i mladenačka odanost ženi koju je izabrao.
Sve je počelo tog jutra kad sam spremala doručak. Miris kave širio se kuhinjom, a sunce je sramežljivo ulazilo kroz prozor. Petar je došao s posla ranije nego inače, umoran ali nasmijan. “Mama, ti si najbolja na svijetu. Sve ću učiniti da te vidim nasmijanu,” rekao je dok mi je prilazio i poljubio me u obraz. Srce mi je zaigralo od ponosa. Ana je stajala iza njega, šutjela, ali u njenom pogledu sam vidjela nešto što nisam mogla protumačiti.
Nisam tada znala da će te riječi biti početak kraja svega što sam gradila. Petar i Ana su živjeli sa mnom otkad su se vjenčali. Uvijek sam se trudila biti dobra svekrva, ne miješati se previše, ali ni ne ostati po strani kad treba pomoći. Ana je bila tiha, povučena, često bi izbjegavala razgovore sa mnom. Mislila sam da joj treba vremena da se navikne na novi dom, na mene.
Ali tog dana, kad je Petar otišao na posao, Ana je sjela za stol nasuprot mene. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Znate li vi koliko ga gušite? On se nikad ne može izraziti pred vama. Sve mora biti po vašem.” Ostala sam bez riječi. Nikad mi nije palo na pamet da tako nešto misli o meni. “Ana, ja samo želim najbolje za vas oboje,” pokušala sam objasniti, ali ona je odmahivala glavom.
“Vi ste uvijek tu, u svemu. On ne može disati!”
Te večeri, kad se Petar vratio kući, Ana mu je sve ispričala. Čula sam ih kako šapuću u sobi. Srce mi je tuklo kao ludo. Sljedećeg jutra, Petar me pogledao s nekom hladnoćom koju nikad prije nisam vidjela kod njega.
“Mama, možda bi bilo dobro da malo popustiš. Ana se ne osjeća ugodno. Možda bismo trebali razmisliti o preseljenju,” rekao je tiho.
Kao da mi je netko istrgnuo dušu iz tijela. Sve što sam radila za njega – odricanja, noći bez sna dok je bio dijete, svaki ručak koji sam skuhala, svaki savjet koji sam dala – sve to odjednom nije značilo ništa.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Ana me izbjegavala, a Petar je bio odsutan mislima. Nisam znala što da radim. Sjedila sam sama u svojoj sobi i plakala.
Jedne večeri, dok su oni sjedili u dnevnoj sobi, skupila sam hrabrost i ušla.
“Petre, zar stvarno misliš otići? Zar ti više ništa ne značim?”
Pogledao me bez riječi. Ana ga je uhvatila za ruku.
“Mama, Ana i ja moramo imati svoj život. Ne možeš stalno biti tu.”
Tada sam pukla.
“Ako ti ona znači više od mene, onda idi! Nemaš više majku!”
Petar je ustao i otišao iz sobe bez riječi. Ana je ostala sjediti, gledajući me s mješavinom pobjede i tuge.
Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – prvi dan škole, njegova prva ozljeda na biciklu, maturu… Sve sam to proživljavala sama s njim nakon što nas je muž napustio zbog druge žene iz Sarajeva. Petar mi je bio sve.
Sljedećih dana nisu me ni pogledali. Počeli su tražiti stan za najam u Sarajevu. Komšije su počele šuškati: “Vidiš li ti što se događa kod Mare? Sin joj odlazi zbog snahe!” Osjećala sam sram i tugu.
Jednog popodneva došla mi je sestra Ljiljana iz Mostara.
“Mare, pusti ih neka idu. Djeca moraju imati svoj život. Ne možeš ga držati zauvijek uz sebe,” rekla mi je tiho dok smo pile kavu na balkonu.
Ali kako pustiti dijete koje ti je sve? Kako zaboraviti godine žrtve?
Kad su konačno otišli, kuća je bila prazna kao nikad prije. Svaki kutak podsjećao me na Petra – njegove igračke još uvijek su bile u kutiji pod krevetom, njegova stara jakna visila je na vješalici.
Prvih tjedana nisam izlazila iz kuće. Ljudi su dolazili nuditi utjehu, ali nitko nije mogao razumjeti moju bol.
Jednog dana zazvonio mi je telefon. Bio je to Petar.
“Mama… Jesi dobro?”
Glas mu je bio tih i nesiguran.
“Jesam, sine… Samo… fališ mi.” Glas mi je zadrhtao.
“I ti meni fališ… Ali Ana… Znaš… Moram biti uz nju.”
Nisam znala što reći pa smo šutjeli nekoliko trenutaka.
Dani su prolazili sporo. Počela sam se baviti vrtom, družiti s komšinicama iz zgrade, ali rana nije zacjeljivala.
Jednog dana došla mi je Ana sama na vrata. Bila je blijeda i nervozna.
“Mogu li ući?” pitala je tiho.
Sjele smo za stol bez riječi.
“Znam da mislite da vam želim uzeti sina… Ali samo želim da nas pustite da budemo svoji,” rekla je iskreno.
Pogledala sam je dugo i duboko udahnula.
“Ana… Nisam znala da te povređujem. Samo… Petar mi je sve što imam.”
U njenim očima pojavile su se suze.
“I meni… Ali vi ste njegova majka. Ne želim da ga izgubite zbog mene.”
Tog trenutka shvatila sam – ljubav nije posjedovanje. Moram pustiti Petra da bude svoj čovjek, a ja moram pronaći sebe izvan njegove sjene.
Danas živim sama, ali srce mi više nije teško kao prije. Petar i Ana dolaze vikendom na ručak; smijemo se zajedno, pričamo o svemu. Naučila sam voljeti izdaleka i pustiti ono što najviše volim.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam ga toliko vezala za sebe? Može li majka ikad naučiti pustiti dijete bez boli? Što vi mislite – gdje završava majčina ljubav a počinje djetetova sloboda?