Noćna smjena za moju porodicu: Kad žrtva ostane nevidljiva
„Opet si zaspao za stolom, Dario!“, čujem Ninu kako podiže ton dok mi šalica kave klizi iz ruke. Trgnem se, srce mi lupa, a pogled mi pada na sat – 7:15 ujutro. Još uvijek u radnoj uniformi, pokušavam se sabrati. „Nisam stigao ni presvući se…“, promrmljam, ali ona već odlazi iz kuhinje, ostavljajući za sobom miris svježe skuhane kave i gorčinu u zraku.
Odrastao sam u Sarajevu, u malom stanu s majkom koja je radila tri posla. Nikad nije bilo lako, ali naučila me da se ne predajem. Kad sam došao u Zagreb zbog posla, mislio sam da ću napokon moći pružiti svojoj porodici ono što ja nisam imao. Nina i ja smo se upoznali na fakultetu, zaljubili se brzo i još brže dobili našu malu Lejlu. Život je bio težak, ali pun nade.
No, posljednje dvije godine kao da su nas slomile. Ekonomija je otišla nizbrdo, Nina je ostala bez posla u turističkoj agenciji, a ja sam prihvatio noćnu smjenu u skladištu na Žitnjaku. Radim od 22 do 6, svaki dan osim nedjelje. Kad dođem kući, Lejla već ustaje za školu, a Nina je nervozna jer je opet cijelu noć bila sama s djetetom.
„Ne možeš tako živjeti!“, vikala je prošli tjedan dok sam pokušavao zaspati usred dana. „Nisi tu kad te trebamo! Lejla te skoro i ne vidi! A ja… ja više ne znam ni tko si!“
Zaboljelo me to više nego što bih priznao. Znam da nisam prisutan kao prije. Ali zar ne vidi koliko se trudim? Zar ne shvaća da bez te plaće ne bismo mogli platiti stanarinu? Da Lejla ne bi imala novu jaknu za zimu?
Ponekad mi se čini da sam nevidljiv. Kao duh koji luta između dvije stvarnosti – jedne u kojoj sam radnik među paletama i hladnim svjetlima skladišta, i druge u kojoj sam otac i muž koji stalno kasni na vlastiti život.
Jedne večeri, dok sam sjedio na tramvajskoj stanici čekajući prvu jutarnju liniju, nazvala me majka iz Sarajeva.
„Sine, kako si? Čujem ti glas… nisi dobro.“
„Umoran sam, mama. Nina je ljuta na mene. Kaže da nisam tu za njih.“
„A jesi li ti tu za sebe?“, pitala je tiho. „Ne možeš samo raditi. Moraš živjeti.“
Te riječi su me proganjale cijeli dan. Kad sam stigao kući, Lejla je već bila u školi. Nina je sjedila za stolom s glavom u rukama.
„Nina…“, započeo sam.
„Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da smo cimeri, a ne muž i žena. Sve je na meni – škola, kuća, Lejla… A ti samo radiš i spavaš.“
„Zar misliš da mi je lako?“, prekinuo sam je. „Svaku noć brojim sate do kraja smjene! Svaku noć mislim na vas! Ali ako ne radim, nemamo ništa!“
Pogledala me kroz suze. „Ne tražim da prestaneš raditi. Samo… trebaš nam. Trebam te ja.“
Te večeri nisam mogao zaspati. Gledao sam stare slike – nas troje na moru u Makarskoj, Lejla s osmijehom do ušiju, Nina s cvijetom u kosi. Gdje smo nestali?
Sljedećih dana pokušavao sam pronaći način da budem više prisutan. Ustajao bih ranije kako bih barem doručkovao s Lejlom prije škole. Pisao bih Nini poruke tijekom pauze na poslu – „Volim te“, „Fališ mi“. Ali ona je bila sve udaljenija.
Jednog jutra došao sam kući i zatekao Ninu kako pakuje torbu.
„Idem kod mame na par dana“, rekla je bez puno objašnjenja. „Moram razmisliti.“
Lejla me zagrlila prije škole i šapnula: „Tata, nemoj biti tužan.“
Tih dana stan je bio tih kao grob. Nisam mogao jesti ni spavati. Na poslu sam bio još sporiji nego inače; šef mi je dao opomenu zbog greške pri slaganju robe.
Jedne noći kolega Emir me povukao sa strane.
„Dario, šta ti je? Nisi svoj.“
Ispričao sam mu sve – o majci, o Nini, o Lejli, o osjećaju da gubim sve što volim zbog posla koji mrzim.
Emir me pogledao ozbiljno: „Znaš šta? I ja sam bio tu gdje si ti sad. Skoro sam izgubio ženu zbog posla. Moraš nešto promijeniti prije nego bude kasno.“
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu smjenu. Kad sam došao kući, nazvao sam Ninu.
„Nina, molim te vrati se kući. Razgovarat ćemo, obećavam da ću pronaći drugi posao… bilo što samo da budemo zajedno.“
Vratila se nakon tri dana. Sjeli smo za stol i razgovarali satima – o svemu što nas boli, o strahu od siromaštva, o tome kako nas posao jede iznutra.
Dogovorili smo se da ću tražiti dnevni posao, makar manje plaćen. Da ćemo zajedno nositi teret života – kao tim.
Nije lako ni danas. Novca nema dovoljno, ali barem smo zajedno za stolom svako jutro i svaku večer.
Ponekad se pitam – koliko još ljudi oko nas živi ovako? Koliko nas gubi porodicu pokušavajući je spasiti? Je li vrijedno žrtvovati ljubav zbog sigurnosti? Šta vi mislite – gdje je granica između brige i gubitka sebe?