Kad je Ivan sreo Anu: Kriza srednjih godina u Sarajevu

“Ivan, gdje si opet?” Marinin glas parao je tišinu stana dok sam zurio kroz prozor, gledajući kišu kako udara po limenom krovu susjedne zgrade. “Samo razmišljam, Marina. Daj mi pet minuta mira, molim te.” Nisam joj mogao reći što mi je na umu. Kako bih mogao? Nakon trideset godina braka, osjećao sam se kao stranac u vlastitom životu.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad se u našoj firmi pojavila Ana. Došla je iz Mostara, zbog posla i razvoda. Imala je 47 godina, ali u njenim očima bilo je nešto što me podsjećalo na mladost koju sam davno izgubio. Prvi put kad sam joj pomogao oko kompjutera, nasmijala se onako iskreno kako Marina nije godinama. “Hvala ti, Ivane. Znaš, ovdje mi je sve novo, ali s tobom je nekako lakše.”

Taj njen pogled, taj osmijeh… Počeli smo piti kafu zajedno svako jutro. Pričali smo o svemu – o ratu, o djeci, o tome kako su nas godine promijenile. Jednog dana, dok smo sjedili na klupi ispred firme, Ana me pogledala i tiho rekla: “Znaš li ti koliko si zapravo tužan?” Zaboljelo me to više nego što sam očekivao. “Možda jesam… Ali nisam znao dok tebe nisam upoznao.”

Kod kuće je sve bilo isto – Marina je brinula o unucima, sinovi su dolazili vikendom na ručak, a ja sam bio samo figura za stolom. Niko nije pitao kako sam. Niko nije primijetio da sam se promijenio. Osim Ane.

Jedne večeri, dok sam sjedio s Marinom u dnevnoj sobi, ona je upitala: “Jesi li dobro? Nekako si odsutan u zadnje vrijeme.” Pogledao sam je i prvi put nakon dugo vremena osjetio krivnju. “Dobro sam, samo posao…” slagao sam.

Ali nisam bio dobro. Počeo sam izmišljati razloge da ostanem duže na poslu. Ana i ja smo izlazili na večere pod izgovorom poslovnih sastanaka. Jedne noći, dok smo šetali Vilsonovim šetalištem, Ana me uhvatila za ruku. “Ivane, ne želim biti razlog tvog bola. Ali osjećam da smo oboje zarobljeni u životima koji nam više ne pripadaju.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počeo sam preispitivati sve – svoj brak, svoje odluke, pa čak i vlastitu vrijednost. Jesam li ja samo muž i otac? Šta ako još uvijek mogu biti zaljubljen? Šta ako još uvijek mogu biti sretan?

Jednog dana Marina je pronašla poruke na mom telefonu. “Tko je Ana?” pitala je drhteći od bijesa i tuge. Nisam imao snage lagati više. “Žena koja me podsjetila da sam još uvijek živ,” rekao sam tiho.

Nastao je pakao kod kuće. Sinovi su me gledali kao stranca. Marina je plakala danima. “Kako si mogao? Nakon svega što smo prošli! Nakon rata, nakon svega!”

Nisam imao odgovora. Samo sam znao da ne mogu više živjeti laž.

Ana mi je rekla: “Ne želim da biraš između mene i tvoje porodice. Ali moraš znati što želiš.” Nisam znao što želim. Znao sam samo da više ne mogu biti isti čovjek.

Prošlo je nekoliko tjedana u agoniji. Na kraju sam odlučio ostati kod kuće – zbog djece, zbog Marine, zbog svega što smo zajedno prošli. Ali svaki put kad vidim Anu na poslu, srce mi preskoči.

Ponekad se pitam: Jesam li kukavica jer nisam otišao? Ili sam heroj jer sam ostao? Može li čovjek ikada zaista biti sretan ili samo bira manje zlo?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav u pedesetima samo iluzija ili posljednja prilika za sreću?