Dida Ivo i ja: Kad pomoć postane spas
“Ne mogu više, Lejla!” Ivana je vikala kroz slušalicu, glas joj je drhtao od umora. “Posao, djeca, muž… a dida Ivo mi je još na grbači. Molim te, preuzmi ga na neko vrijeme. Samo dok malo dođem sebi.”
Stajala sam nasred kuhinje u Sarajevu, gledajući kroz prozor kako kiša ispire prašinu s ulice. U meni se miješala ljutnja i grižnja savjesti. Dida Ivo je bio naš ponos, nekad snažan čovjek iz Livna, sada starac kojem su ruke drhtale dok je pokušavao zakopčati košulju. Nisam ga vidjela mjesecima, a sad mi ga sestra “uvaljuje” kao da je paket.
“Dobro, Ivana. Dovedi ga sutra,” odgovorila sam tiho, osjećajući kako mi se srce steže.
Sutradan je stigao s malim koferom i pogledom punim srama. “Neću ti smetati, Lejla. Samo mi daj malo mira i možda koju knjigu,” promrmljao je dok sam mu pokazivala sobu.
Prva tri dana prošla su u tišini. Dida bi sjedio na balkonu, gledao u prazno ili prebirao po starim novinama. Ja bih kuhala, radila od kuće, povremeno ga pitala treba li što. Odgovarao bi kratko, gotovo šaptom.
Jednog jutra, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, dida je došao do mene. “Znaš li ti, dijete, kako se sadi rajčica?”
Pogledala sam ga iznenađeno. “Nemam pojma, dida. Nikad nisam imala vrt.”
Nasmiješio se prvi put otkad je došao. “Ajde, obući ćemo stare jakne pa ćemo pokušati nešto napraviti od onog tvog zapuštenog dvorišta.”
Tako je počelo. Prvo smo očistili korov. Dida je pokazivao kako se motika drži, kako se zemlja rahli. Ruke su mu drhtale, ali oči su mu sjale kao nekad kad bi pričao viceve za stolom. Ja sam učila svaki pokret, smijala se njegovim šalama o “mladim Sarajkama koje ne znaju ni krompir posaditi”.
S vremenom smo zasadili rajčicu, papriku i peršin. Dida bi pričao o svom djetinjstvu u Livnu: kako su krali jabuke iz komšijinog voćnjaka, kako je njegova majka znala napraviti najbolju pitu od koprive. Ja sam mu pričala o svom poslu, o tome kako mi fali vremena za sebe.
Jednog dana dok smo zajedno okopavali zemlju, dida je zastao i pogledao me ozbiljno: “Znaš li ti koliko vrijedi imati nekoga svog? Kad ostariš… ostane ti samo obitelj. Sve drugo nestane kao dim.” Osjetila sam knedlu u grlu.
Navečer sam ga zatekla kako sjedi u mraku i gleda stare fotografije. “Fali mi baka,” šapnuo je. “Znaš, nije lako biti višak u vlastitoj kući. Kod Ivane sam samo smetnja… a ni ovdje ne želim biti teret.”
Prišla sam mu i zagrlila ga prvi put nakon dugo vremena. “Nisi teret, dida. Možda si nam baš sad najpotrebniji.”
Dani su prolazili i naš vrt je rastao zajedno s nama. Komšije su počele dolaziti po savjete – kako protiv puževa, kad se sadi grah… Dida je bio u elementu, a ja sam prvi put osjetila ponos što mogu nešto stvoriti vlastitim rukama.
Jedne večeri zazvonio je telefon – Ivana. “Lejla, mogu li ga vratiti? Djeca pitaju za njega…”
Pogledala sam didu koji je sjedio na terasi i smijao se s komšijom Jusufom.
“Možda još malo ostane kod mene,” odgovorila sam tiho.
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome kako smo svi mi ponekad izgubljeni u svojim životima – jurimo za poslom, novcem, statusom… a zaboravljamo one koji su nas učili hodati i govoriti. Dida Ivo me naučio kako se voli zemlja, ali još važnije – kako se voli obitelj.
Kad je napokon došlo vrijeme da se vrati kod Ivane, ispratila sam ga do vrata s teškim srcem.
“Lejla,” rekao je tiho dok me grlio, “hvala ti što si me podsjetila da još uvijek vrijedim nešto u ovom svijetu.”
Gledala sam za njim dok je odlazio niz stepenice i pitala se: Koliko nas zaboravi svoje stare dok ne postane prekasno? Jesmo li svi mi ponekad previše zauzeti da bismo vidjeli koliko nam zapravo trebaju?
Što vi mislite – jesmo li zaboravili cijeniti one koji su nas podigli? Koliko često im to pokažemo?