Dvadeset godina tišine: Istina koju nisam željela čuti

“Nikada nisam želio imati djecu. Učinio sam to zbog tebe.”

Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok gledam Ivana kako mirno sjedi za kuhinjskim stolom, s novinama u ruci i šalicom kave. Subota je, sunce se probija kroz zavjese, a ja režem jabuke za Lejlin doručak. Sve izgleda kao običan dan, ali ništa više nije isto. Srce mi lupa, ruke mi drhte. Pogledam ga, tražim trag šale na njegovom licu, ali on je ozbiljan, možda čak i umoran.

“Što si rekao?” – glas mi je tanak, jedva čujan.

Ivan odloži novine i pogleda me ravno u oči. “Znaš da te volim, ali… Nikada nisam sanjao o djeci. Znao sam da ti to želiš. Nisam htio da budeš nesretna.”

Osjećam kako mi se svijet ruši. Dvadeset godina braka, dvadeset godina kompromisa, smijeha, suza, zajedničkih planova. Naša Lejla ima sedamnaest godina, maturantica je u gimnaziji u Sarajevu. Toliko puta sam mislila da smo savršena obitelj – barem po mjerilima našeg malog svijeta.

“Zašto mi to sada govoriš? Zašto sada?” – pitam kroz suze.

Ivan uzdahne. “Ne znam. Možda zato što osjećam da se udaljavamo. Možda zato što Lejla uskoro odlazi na fakultet i… osjećam prazninu.”

Sjedam nasuprot njega, osjećam se kao strankinja u vlastitoj kući. Sjećanja naviru: prvi put kad sam mu rekla da želim djecu, njegove šutnje, izbjegavanje teme. Mislila sam da je samo zabrinut zbog novca ili posla u firmi u Mostaru. Nikada nisam pomislila da je sve radio protiv svoje volje.

“Znači, cijelo ovo vrijeme si glumio?” – šapćem.

“Nisam glumio ljubav prema tebi. Ali prema roditeljstvu… nisam bio spreman. Nikada nisam bio siguran da to želim.”

U tom trenutku ulazi Lejla, još pospana, s mobitelom u ruci. “Dobro jutro! Što ima za doručak?” – pita veselo.

Pogledamo je oboje i na trenutak zaboravim na bol. Moje dijete, moj ponos, moj smisao. Ivan joj se nasmiješi, ali ja vidim tugu u njegovim očima.

Nakon doručka odlazim u sobu i zatvaram vrata za sobom. Suze mi liju niz lice. Zovem svoju sestru Mirelu u Zagreb.

“Mirela, ne mogu više… Ivan mi je priznao nešto strašno,” jecam.

“Što se dogodilo?” – pita zabrinuto.

“Nikada nije želio imati djecu. Sve ove godine… radio je to zbog mene!”

Mirela šuti nekoliko trenutaka pa kaže: “Draga moja, muškarci su često komplicirani. Ali to ne znači da nije volio Lejlu ili tebe. Možda je samo drugačije zamišljao život.”

Ali kako da mu oprostim što mi nije rekao istinu? Kako da oprostim sebi što nisam vidjela znakove?

Te večeri Ivan i ja sjedimo na balkonu. Tišina među nama je gusta kao magla nad Neretvom zimi.

“Znaš li koliko sam se bojala biti majka?” – kažem tiho. “Ali nikada nisam požalila ni jedan trenutak s Lejlom. Ona je najbolje što nam se dogodilo.”

Ivan pogne glavu. “Znam. I volim je više nego što sam mislio da mogu voljeti ikoga. Ali osjećam se kao uljez u vlastitom životu. Kao da sam živio tuđi san.”

Pogledam ga kroz suze. “A što je s mojim snovima? Što je s našim brakom? Jesmo li i to živjeli samo zbog mene?”

On šuti dugo, predugo.

Sljedećih dana hodamo po kući kao sjene. Lejla primjećuje napetost i pita me: “Mama, jeste li ti i tata dobro?”

Ne znam što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da njezin otac nikada nije želio biti otac?

Jedne večeri Lejla dolazi k meni u sobu.

“Mama, znam da nešto nije u redu. Ako ste ti i tata u svađi zbog mene… molim te, reci mi istinu.”

Grlim je čvrsto i plačem zajedno s njom.

Ivan i ja odlazimo na bračno savjetovanje kod psihologinje Amre u Mostaru. Prvi put nakon dugo vremena iskreno razgovaramo o svemu: o strahovima, očekivanjima, propuštenim prilikama.

“Možda smo predugo šutjeli,” kaže Amra. “Možda ste oboje žrtvovali previše za mir u kući.”

Ivan me pogleda: “Žao mi je što ti nisam ranije rekao istinu. Ali ne bih mijenjao ništa što smo prošli zajedno.”

Nisam sigurna vjerujem li mu ili sebi.

Prolaze mjeseci. Lejla odlazi na fakultet u Zagreb. Kuća je prazna, tišina još glasnija nego prije.

Jedne večeri sjedim sama za kuhinjskim stolom gdje je sve počelo i pitam se: Jesmo li svi mi samo žrtve svojih snova i tuđih očekivanja? Je li moguće ponovno pronaći ljubav kad istina zaboli više od laži?

Možda ste vi imali sličnu priču? Što biste vi učinili na mom mjestu?