Težina izdaje: Ljubav izgubljena i pronađena u Sarajevu
“Zar stvarno misliš da si ista djevojka koju sam upoznao prije pet godina?” Emir je stajao ispred mene, pogled mu je bio hladan, a riječi su rezale dublje od bilo kojeg noža. U tom trenutku, u maloj kuhinji stana moje majke na Grbavici, osjećala sam se kao da mi je neko istrgnuo srce iz grudi.
“Emire, molim te…” glas mi je drhtao, “svi se mijenjamo. Ja… ja nisam više ona Lejla iz srednje škole, ali ni ti nisi isti.”
On je odmahnuo glavom, frustrirano uzdahnuo i sjeo za stol. “Nije stvar u tome što si se promijenila. Stvar je u tome što si se prepustila. Gdje je ona djevojka koja se smijala svemu, koja je imala energije za cijeli svijet? Sad si stalno umorna, stalno nezadovoljna.”
Suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred njim. Zatvorila sam oči i pokušala se prisjetiti te djevojke o kojoj govori. Da, nekad sam bila Lejla koju su svi primjećivali – uvijek nasmijana, uvijek spremna za šalu, s dugom crnom kosom i osmijehom koji je privlačio poglede na svakom koraku. Ali život nije bio nježan prema meni. Nakon što mi je otac iznenada preminuo, majka i ja smo jedva sastavljale kraj s krajem. Počela sam raditi u pekari prije škole, a navečer učiti do kasno. Stres, tuga i umor su ostavili traga na meni – i fizički i psihički.
Emir je bio moja prva ljubav. Upoznali smo se na ekskurziji u Dubrovniku, kad mi je pomogao nositi torbu uz stepenice hotela. Bio je pažljiv, duhovit i uvijek spreman na avanturu. Prvih nekoliko godina bili smo nerazdvojni – zajedno smo išli na koncerte u Dom mladih, šetali Vilsonovim i sanjali o zajedničkoj budućnosti.
Ali onda su došle promjene. Počela sam se debljati, nisam imala vremena za frizera ni šminku, a osmijeh mi je sve češće zamjenjivala zabrinutost. Emir je to primijetio i sve češće mi prigovarao.
“Lejla, zar ne vidiš kako si se zapustila? Svi tvoji prijatelji izlaze, druže se… A ti? Samo posao i kuća!”
“Emire, ne mogu svi živjeti kao ti! Neko mora misliti na račune!” viknula sam jednom kad mi je prekipjelo.
Nakon te svađe, stvari su krenule nizbrdo. Počeo je kasniti kući, često bi nestajao s društvom po kafanama. Jedne noći sam ga čekala do tri ujutro, a kad se vratio, mirisao je na parfem koji nije bio moj.
“S kim si bio?” pitala sam tiho.
“Ma ne pravi scenu, Lejla! Samo smo pili s ekipom iz firme.”
Ali znala sam da laže. Nekoliko dana kasnije našla sam poruke na njegovom mobitelu – dopisivao se s Aidom iz njegove firme. Srce mi se slomilo.
“Zašto?” pitala sam ga kroz suze.
“Ne znam… Trebao sam nekoga tko će me razumjeti. Ti si stalno nervozna, stalno umorna… Aida me sluša, smije se mojim šalama…”
Te noći je otišao iz mog života. Ostala sam sama s majkom i osjećajem da više nikada neću biti voljena.
Godine su prolazile. Završila sam fakultet uz rad u pekari, majka se razboljela pa sam brinula o njoj danju i noću. Nisam imala vremena ni za prijatelje ni za ljubav. Povremeno bih čula da Emir živi s Aidom u Novom Sarajevu, ali nisam željela znati ništa više.
Pet godina kasnije, jednog kišnog dana dok sam žurila na tramvaj kod Skenderije, neko me pozvao po imenu.
“Lejla? Je li to stvarno ti?”
Okrenula sam se i ugledala Emira. Izgledao je starije, umornije nego što ga pamtim. Oči su mu bile tužne.
“Emire…” prošaptala sam.
Stajali smo nekoliko trenutaka u tišini dok su ljudi prolazili pored nas.
“Kako si?” pitao je napokon.
“Dobro… Radim u školi sada. Majka mi je bolesna pa brinem o njoj. A ti?”
Slegnuo je ramenima. “Aida i ja smo se razišli prošle godine. Nije išlo… Znaš kako to već biva.”
Osjetila sam mješavinu tuge i olakšanja. Nije mi više bilo stalo do njega kao prije, ali dio mene je želio znati – zašto sada izgleda tako izgubljeno?
“Znaš… često mislim na nas,” rekao je tiho. “Na ono što smo imali. Možda sam pogriješio što sam otišao… Možda bih danas bio sretniji da sam ostao uz tebe.”
Pogledala sam ga ravno u oči. “Možda bi bio sretniji da si tada znao cijeniti ono što imaš. Ljubav nije samo osmijeh i lijepa kosa, Emire. Ljubav je kad ostaneš uz nekoga kad mu je najteže.”
Nije imao odgovor na to.
Te večeri dugo sam razmišljala o svemu što smo prošli. O tome kako nas život mijenja i kako često ne znamo cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo.
Danas znam da vrijedim više nego što sam tada mislila. Naučila sam voljeti sebe – sa svim svojim manama i ožiljcima.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da shvatimo pravu vrijednost ljubavi? I koliko nas još uvijek živi u sjeni prošlih izdaja umjesto da hrabro krenemo dalje?