Između Dva Doma: Pismo Izgubljene Kćeri
“Ne mogu vjerovati da si to učinila, mama!” viknula sam, glas mi je drhtao, a suze su mi već navirale na oči. Stajala sam nasred dnevnog boravka, između majke i tetke Ljiljane, osjećajući se kao dijete koje je opet ostalo bez sigurnosti.
Majka je samo slegnula ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Nisam imala izbora, Ana. Tvoja tetka je uvijek bila uz mene kad je bilo najteže. Zaslužila je kuću.”
“A ja? Gdje sam ja u toj priči?”
Tetka Ljiljana je šutjela, gledala kroz prozor kao da je sve ovo samo prolazna kiša. U tom trenutku, sve godine koje sam provela brinući o majci nakon očeve smrti, sve žrtve koje sam podnijela – odustajanje od fakulteta, preseljenje iz Zagreba natrag u rodni Travnik – činile su se uzaludnima.
Nisam imala gdje otići. Moj muž Ivan i ja već smo godinama podstanari u Sarajevu, stalno na rubu između dvije plaće i kredita koji nikako da dobijemo. Naša kćerka Emina ima astmu i svaki put kad zahladi, brinem hoćemo li imati dovoljno za lijekove i grijanje. Majčina kuća u Travniku bila je jedina sigurnost koju sam osjećala – mjesto gdje mogu pobjeći kad sve drugo propadne.
Ali sada… sada je to nestalo.
“Ana, molim te, nemoj praviti scenu,” rekla je majka tiho. “Znaš da Ljiljana nema nikoga. Njezin muž ju je ostavio, djeca su joj otišla u Njemačku. Ja imam tebe.”
“I baš zato si me ostavila bez ičega?”
Ivan me kasnije te večeri zagrlio dok smo sjedili u autu ispred majčine kuće. “Možda je vrijeme da mislimo na sebe, Ana. Ne možemo stalno biti odgovorni za sve druge.”
Ali kako da ne budem? Odrasla sam u kući gdje se uvijek govorilo: ‘Obitelj je svetinja.’ Sjećam se zime 1993., kad smo svi spavali u jednoj sobi jer nije bilo drva za grijanje. Sjećam se kako je mama dijelila zadnju krišku kruha između mene i brata Marka, koji sada živi u Splitu i javlja se samo za Božić.
Marko mi je poslao poruku kad je čuo što se dogodilo: “Ma pusti to, Ana. Kuća je samo zidovi. Gledaj svoju familiju.”
Ali nije to samo kuća. To su uspomene, sigurnost, korijeni.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s majkom. “Mama, znaš li što si napravila? Znaš li da nemamo gdje ako nas izbace iz stana?”
Ona bi samo šutjela ili promijenila temu. Tetka Ljiljana bi mi nudila kavu i kolače, kao da ništa nije bilo.
Jedne večeri, dok sam spremala Eminu za spavanje, ona me upitala: “Mama, zašto si tužna? Hoćemo li opet ići kod bake?”
Nisam znala što da joj kažem. Nisam htjela da osjeti teret koji nosim.
Počela sam razmišljati o tome da napišem ovo pismo – možda će netko od vas razumjeti kroz što prolazim. Kako oprostiti majci koja te iz ljubavi prema sestri ostavi bez doma? Kako nastaviti dalje kad ti obitelj okrene leđa?
Ivan mi predlaže da dignemo kredit i pokušamo kupiti mali stan na periferiji Sarajeva. Ali s našim primanjima to izgleda kao san nedostižan kao more za dijete iz planine.
Ponekad pomislim da bih trebala otići kod tetke Ljiljane i reći joj sve u lice – koliko boli osjećam, koliko sam ljuta što ona nije rekla: “Ne treba mi ta kuća, neka ostane Ani.” Ali ona šuti, možda i sama nesretna u toj velikoj praznoj kući.
S druge strane, osjećam krivnju što uopće razmišljam tako sebično. Možda sam ja ta koja treba pustiti prošlost i graditi nešto svoje, daleko od svih tih starih rana.
Ali kako? Kako zaboraviti sve što sam dala za ovu obitelj?
Zato vas pitam: Što biste vi učinili na mom mjestu? Kako pronaći snagu kad te vlastita majka iznevjeri? Je li moguće oprostiti i krenuti dalje ili zauvijek ostaje gorčina?
Možda će netko od vas imati odgovor koji ja još ne vidim.