„Zar ne vidiš da tvoja majka ne voli našeg sina?“: Godine usporedbi dok nije prešlo svaku granicu
„Zar ne vidiš da tvoja majka ne voli našeg sina?“ izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Dario je sjedio za kuhinjskim stolom, zureći u svoj mobitel, kao da će mu ekran dati odgovore koje meni nikada nije znao dati. Vanjska svjetla su se lomila kroz prozor, bacajući dugačke sjene po zidovima naše male zagrebačke kuhinje. Leon je sjedio za stolom, pokušavajući riješiti zadaću iz matematike, dok mu je lice bilo spušteno gotovo do papira.
Dario je uzdahnuo, onako kako to radi kad želi izbjeći svađu. „Ivana, molim te, nemoj opet. Mama je takva, znaš da ne misli ništa loše.“
Ali ja sam znala bolje. Deset godina sam slušala kako me uspoređuje s njegovom bivšom djevojkom Anom, kako komentira moju juhu („Moja juha je uvijek bila gušća, Dario“), kako mi prevrće očima kad Leon ne zna pravilno izgovoriti „r“. Sve te sitnice su se skupljale u meni kao kamenčići u džepovima, sve dok nisam počela tonuti.
Prvi put sam Darija upoznala na faksu. On je bio onaj tihi dečko iz Mostara koji je uvijek kasnio na predavanja, a ja sam bila ona koja je uvijek imala višak kemijskih olovaka. Zaljubili smo se brzo i naglo, kao što to samo studenti mogu. Vjenčali smo se nakon diplome, bez velike pompe – samo mi, naši roditelji i par prijatelja u maloj sali u Dubravi.
Njegova majka, gospođa Milena, došla je u plavoj haljini i s pogledom koji me mjerio od glave do pete. „Ti si Ivana?“, pitala je. „Nisam znala da si tako… niska.“
Tada sam se prvi put nasmijala iz pristojnosti, ali već tada sam znala da će biti teško.
Godine su prolazile. Dario i ja smo radili, štedjeli, kupili mali stan na Trešnjevci. Leon se rodio nakon tri godine braka. Bio je sitan i plavokos, s očima boje kestena – baš kao Dario. Milena je dolazila svaki vikend s kolačima i savjetima. „Nemoj ga držati toliko na rukama, razmazit ćeš ga“, govorila bi dok bi ga uzimala iz mog naručja.
S vremenom su njene primjedbe postale oštrije. „Leon nije kao Dario bio u njegovim godinama. Dario je već znao čitati i pisati.“ Ili: „Ana bi znala bolje s djecom.“
Pokušavala sam razgovarati s Dariom. „Zašto joj dopuštaš da tako govori? Zašto nikad ne staneš na moju stranu?“
On bi samo slegnuo ramenima: „To je mama. Takva je cijeli život.“
Ali mene je boljelo. Najviše zbog Leona. Vidjela sam kako se povlači kad ga baka kritizira ili kad ga uspoređuje s drugim unucima iz susjedstva. Počeo je izbjegavati njezine dolaske, zatvarao bi se u sobu pod izlikom da ima puno zadaće.
Jednog prosinca, dok su lampice treperile po prozorima susjeda, Milena je došla ranije nego inače. Donijela je poklone za Leona – knjigu iz matematike i novu košulju.
„Pogledaj kako ti košulja lijepo stoji!“, rekla mu je, ali odmah dodala: „Šteta što nisi malo viši, kao tvoj tata kad je bio tvojih godina.“
Leon je spustio pogled i šutio.
Te večeri, dok smo spremali večeru, Milena me povukla za rukav.
„Ivana, moram ti nešto reći. Znaš, ja samo želim najbolje za Leona. Ali mislim da bi trebao više raditi na sebi. Djeca danas previše sjede za kompjuterom.“
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
„Milena“, rekla sam tiho ali odlučno, „Leon ima deset godina. Dobar je učenik i dobar dječak. Molim vas da ga prestanete uspoređivati s drugima.“
Pogledala me kao da sam joj oduzela nešto dragocjeno.
„Ti mene ne razumiješ“, rekla je uvrijeđeno i otišla iz kuhinje.
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala o razvodu. Ne zbog Darija – voljela sam ga još uvijek – nego zbog osjećaja da nikada neću biti dovoljno dobra za njegovu obitelj. Da moj sin nikada neće biti dovoljno dobar za svoju baku.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Dario je šutio više nego inače. Leon se povukao u sebe.
Jedne noći čula sam ga kako plače u sobi.
Ušla sam tiho i sjela kraj njega.
„Mama“, šapnuo je kroz suze, „zašto baka uvijek kaže da nisam kao tata?“
Stisnula sam ga uz sebe i obećala mu da ću ga uvijek voljeti baš takvog kakav jest.
Sutradan sam sjela s Dariom za stol.
„Dario“, rekla sam odlučno, „ili ćeš razgovarati s mamom ili ću ja otići s Leonom na neko vrijeme.“
Gledao me dugo, a onda tiho rekao: „Ne želim izgubiti ni tebe ni Leona.“
Nakon toga smo zajedno otišli kod Milene. Dario joj je prvi put rekao što nas boli – jasno i glasno. Milena je plakala, branila se, ali prvi put sam osjetila da nas barem pokušava čuti.
Nije bilo lako nakon toga. Trebali su mjeseci da se odnosi poprave barem malo. Ali Leon više nije bio samo unuk kojeg treba popravljati – postao je dijete koje zaslužuje ljubav bez uvjeta.
Danas još uvijek osjećam strah kad Milena dođe na vrata, ali više ne šutim kad čujem nepravdu.
Pitam se – koliko nas još živi u tuđim očekivanjima? Koliko dugo ćemo dopuštati da naši najmiliji pate zbog tuđih riječi?