Kuća na raskršću: Između prošlosti i budućnosti
“Ili ćemo prodati kuću ili više nismo obitelj!” Mirjana je izgovorila te riječi tako hladno, kao da ne dijelimo isto prezime, iste ožiljke iz djetinjstva, iste nedjeljne ručkove kod mame. Nisam ni stigla ključeve spustiti na komodu, a već sam osjetila kako mi srce propada u stomak. Gledala me ravno u oči, bez trunke suza ili grižnje savjesti.
“Mirjana, zar stvarno misliš da je to rješenje?” prošaptala sam, pokušavajući zadržati glas da ne zadrhti. U hodniku je još mirisalo na bakin sapun i tatin duhan, kao da su tu, iza ugla, spremni da nas pomire kao nekad kad smo se svađale oko daljinskog.
“Ne mogu više, Jasmina! Ja imam svoj život, djeca rastu, kredit me guši. Ti si ionako stalno u Sarajevu, dolaziš jednom mjesečno i misliš da je to dovoljno!”
Zastala sam. Zaboljelo me što je tako lako zaboravila sve one noći kad sam joj čuvala Leona dok je ona radila treću smjenu u bolnici. Ili kad sam joj slala novac kad je ostala bez posla. Ali nisam joj to spomenula. Nije vrijeme za podsjećanja, nego za odluke.
“A šta ćemo s uspomenama? Sjećanjima? S mamom i tatom? Ova kuća je sve što nam je ostalo od njih…”
Mirjana je slegnula ramenima. “Sjećanja nisu cigle i malter. Ne mogu platiti račune. Ako ti toliko znači, ti otkupi moj dio. Ja više ne mogu.”
Zidovi su odzvanjali od tišine. Kroz prozor sam gledala stari orah pod kojim smo ljeti pravile šator od deka. Sjetila sam se kako smo jednom, za vrijeme rata, pod tim orahom slavile Mirjanin rođendan s komadom bajatog kruha i malo pekmeza. Tada smo obećale da ćemo uvijek biti zajedno, ma šta da se desi.
Ali život nije bajka. Mirjana ima troje djece i muža koji radi u Njemačkoj. Ja sam ostala sama nakon razvoda, posao me vodi iz Zagreba u Sarajevo i nazad, a ova kuća mi je jedina luka kad sve drugo propadne.
“Znaš li koliko ljudi prodaje roditeljske kuće? Svi idu dalje, Jasmina! Samo mi stojimo u mjestu kao da će se nešto promijeniti ako ostanemo ovdje,” nastavila je Mirjana, sada već tišim glasom.
Sjetila sam se komšinice Zlate koja je prošle godine prodala svoju kuću i otišla kod sina u Rijeku. Plakala je mjesecima, ali sada šalje slike s mora i piše kako joj je lakše kad ne mora misliti na vlagu u podrumu i popucale oluke.
Ali ja nisam Zlata. Ova kuća nije samo zidovi – to su naši roditelji, naši snovi, naši porazi i pobjede.
“A šta ako prodamo? Hoće li nam biti lakše? Hoće li nas to spojiti ili još više udaljiti?” pitala sam je.
Mirjana je uzdahnula. “Ne znam. Samo znam da više ne mogu ovako. Svaki put kad dođem ovdje osjećam teret, a ne radost.”
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bio je to naš brat Dario iz Mostara. “Jasmina, Mirjana… čuo sam šta se dešava. Možda bi mogli sjesti svi zajedno i dogovoriti se kao ljudi?” Njegov glas bio je umoran, ali pun nade.
Dogovorili smo sastanak za vikend. Do tada nisam mogla spavati. Šetala sam po praznim sobama, milovala stare fotografije na zidovima, mirisala mamin šal koji još uvijek čuvam u ormaru.
U subotu smo sjeli za isti stol za kojim smo nekad jeli sarme i smijali se tatinim šalama. Dario je bio posrednik.
“Gledajte,” rekao je smireno, “znam da vam je teško. Ali možda možemo pronaći kompromis? Možda iznajmiti kuću dok ne odlučimo? Ili napraviti apartmane pa dijeliti prihode?”
Mirjana je odmahivala glavom. “Ne želim više ulagati ni vrijeme ni novac u ovo mjesto. Želim završiti s prošlošću.”
Dario me pogledao. “Jasmina?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne mogu samo tako pustiti sve ovo… Ali ne želim ni da se mrzimo zbog kuće. Zar smo stvarno došli do toga da nas zidovi dijele više nego rat ili siromaštvo?”
Dugo smo šutjeli. Onda je Dario predložio: “Dajte si vremena do ljeta. Razmislite svaka za sebe što vam ova kuća znači i što ste spremne žrtvovati zbog nje – ili zbog nas kao obitelji.”
Pristale smo. Ali napetost nije nestala.
Dani su prolazili, a ja sam svaki put kad bih došla u kuću osjećala sve veću prazninu. Jedne večeri nazvala me Mirjana.
“Jasmina… oprosti ako sam bila gruba. Samo… umorna sam od svega. Ne želim te izgubiti zbog kuće, ali ne želim ni živjeti u prošlosti.” Glas joj je bio tih, slomljen.
“Ni ja tebe ne želim izgubiti,” odgovorila sam kroz suze.
Možda ćemo jednog dana pronaći rješenje koje neće značiti kraj naše obitelji niti gubitak doma. Možda će ova kuća ipak preživjeti još jednu generaciju – ili će nas naučiti da dom nije mjesto nego ljudi koje volimo.
Ponekad se pitam: Što biste vi napravili na našem mjestu? Je li vrijedno žrtvovati odnose zbog imovine – ili treba pustiti prošlost da ode kako bi budućnost mogla doći?