Kad roditelji dođu živjeti s nama: Moja borba između ljubavi i granica
“Ne mogu više, mama!” šapnula sam kroz suze, držeći mobitel jednom rukom, dok sam drugom pokušavala umiriti Emu. Bilo je tri ujutro, a moj muž Ivan je okrenuo leđa i povukao pokrivač preko glave. “Samo dođi, molim te… Ne znam što da radim.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi. Znam da je i njoj teško – ona i tata žive u Osijeku, a ja sam se zbog Ivanovog posla preselila u Sarajevo. “Dušo, znaš da bih došla odmah da mogu. Ali tata ima problema s leđima, a i posao… Ali znaš što? Razmišljali smo… možda bi bilo najbolje da dođemo kod vas na neko vrijeme. Da ti pomognemo.”
Nisam odmah odgovorila. Srce mi je lupalo kao ludo. S jedne strane, žudjela sam za pomoći. S druge strane, znala sam što to znači – moji roditelji pod istim krovom s nama, mjesecima. Ivanova mama, Jasna, već je dovoljno često dolazila nenajavljeno, a sad još i moji roditelji? Kako ću izdržati sve te poglede, savjete i komentare?
Sljedećeg jutra Ivan je sjedio za stolom s kavom i novinama. “Tvoja mama me zvala,” rekao je bez da me pogleda. “Kaže da bi ona i tvoj tata došli živjeti kod nas na godinu dana. Jesi li ti normalna?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Nisam ih ja zvala da žive ovdje! Samo sam tražila pomoć!”
“Znaš li ti što to znači? Moj posao, tvoja mama i tata pod istim krovom… A Jasna će poludjeti!”
U tom trenutku Jasna je ušla bez kucanja. “Dobar dan! Donijela sam vam pitu od jabuka. I čula sam da dolaze tvoji roditelji? Pa gdje će svi stati?”
Ivan je prevrnuo očima, a ja sam osjećala kako mi se suze ponovno skupljaju u očima. “Mama, molim te… Možemo li o ovome kasnije?”
“Samo kažem! Znaš da nije lako kad se svi miješaju… Ja sam svoju djecu sama odgojila!”
Te večeri sam dugo sjedila sama u kuhinji. Ema je napokon zaspala, a Ivan je otišao na piće s prijateljima. Razmišljala sam o svemu što me čeka: moji roditelji koji žele pomoći, ali ne znaju gdje su granice; Ivan koji se povlači kad god postane teško; Jasna koja misli da sve zna najbolje.
Nakon nekoliko dana moji roditelji su stigli s dva ogromna kofera i osmijehom na licu. Mama je odmah počela slagati stvari po kuhinji, a tata je zauzeo Ivanovu fotelju pred televizorom.
“Vidiš kako je lijepo kad smo svi zajedno!” rekla je mama dok mi je uzimala Emu iz ruku. “Sad ćeš ti malo odmoriti, a ja ću nju uspavati.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Mama je stalno komentirala kako hranim Emu, kako kuham, kako razgovaram s Ivanom. Tata se žalio na buku iz susjednog stana i stalno prigovarao Ivanu zbog načina na koji parkira auto.
Ivan je postajao sve nervozniji. “Ovo više nije moj dom,” rekao mi je jedne večeri tiho dok smo ležali u krevetu. “Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Pokušala sam razgovarati s mamom.
“Mama, možda bi bilo bolje da ipak ostanete kraće… Znaš, Ivan se ne osjeća baš najbolje…”
Mama me pogledala kao da sam je izdala.
“Znači, smetam vam? Nakon svega što sam učinila za tebe? Zaboravila si tko te odgajao? Zaboravila si kako je meni bilo kad sam imala tebe i tvog brata bez ikakve pomoći?”
Osjetila sam krivnju koja me gušila. Nisam znala što reći.
Sutradan je Jasna došla još ranije nego inače.
“Vidiš ti ovo? Svi ste vi isti! Kad treba pomoć – mama! Kad treba mir – makni se! A gdje sam ja u toj priči? Ja nisam ni baka ni gost!”
Ema je plakala gotovo cijeli dan. Ja sam plakala s njom.
Navečer su moji roditelji sjeli za stol s Ivanom i Jasnom. Svi su pričali odjednom – o tome tko ima pravo biti tu, tko ima pravo odgajati Emu, tko ima pravo na mir.
Ja sam samo šutjela.
Te noći sam napisala poruku mami: “Volim vas najviše na svijetu, ali moram naučiti biti mama na svoj način. Molim vas da poštujete moj prostor.”
Mama nije odgovorila do jutra.
Kad su odlazili, zagrlila me jako i šapnula: “Znam da ti je teško. I meni je bilo teško pustiti tebe. Ali moraš znati – ljubav nije kontrola. Oprosti ako sam zaboravila na to.”
Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Sada sjedim sama s Emom u naručju i pitam se: Je li moguće biti dobra kćerka i dobra majka u isto vrijeme? Gdje završava zahvalnost, a počinju moje granice?
Što biste vi učinili na mom mjestu?