Poziv koji je promijenio sve: Istina o našem sinu i vrtiću
“Mama, ne želim u vrtić!” Luka je vrištao dok sam ga pokušavala obući tog hladnog prosinačkog jutra. Njegove male ruke grčevito su se držale za moju pidžamu, a suze su mu klizile niz obraze. Ivan je već bio na poslu, a ja sam kasnila. “Luka, ljubavi, znaš da moraš ići. Tamo su tvoji prijatelji, učiteljice…” pokušavala sam ga umiriti, ali on je samo jače jecao. Nisam znala što da mislim – do jučer je obožavao vrtić. Što se promijenilo?
Nisam imala vremena za razmišljanje. Povukla sam ga za ruku, obukla kapu i šal, i nekako ga nagovorila da sjedne u auto. Cijelim putem do vrtića šutio je, gledajući kroz prozor kao da me više ne poznaje. Kad smo stigli, odgajateljica Sanja nas je dočekala s osmijehom. “Luka, dođi, danas ćemo crtati snjegoviće!” On joj nije ni pogledao u oči.
Tog dana na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo osim na njega. Oko podneva zazvonio mi je mobitel. Nepoznat broj. “Dobar dan, ovdje Jasmina iz vrtića ‘Zvončić’. Moram s vama razgovarati o Luki…” Glas joj je bio tih, gotovo uplašen. Srce mi je preskočilo.
“Što se dogodilo? Je li Luka dobro?”
“Fizički jest… ali… primijetili smo da ga nekoliko djece iz njegove grupe izbjegava, a jedan dječak, Amar, ga često zadirkuje i gura. Danas smo ga zatekli kako sjedi sam u kutu i plače. Nismo htjeli ništa reći dok nismo sigurni da se radi o ponavljajućem ponašanju.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Luka? Moj veseli dječak? Zadirkuju ga? Gledala sam u prazno, pokušavajući shvatiti gdje smo pogriješili.
Te večeri Ivan i ja smo dugo razgovarali. “Možda pretjerujemo,” rekao je, “djeca su takva, uvijek se malo guraju.” Ali ja nisam mogla zaboraviti Lukin pogled tog jutra.
Sutradan sam otišla po njega ranije. Zatekla sam ga kako sjedi sam za stolom dok su ostala djeca slagala kocke. Prišla sam mu i tiho ga pitala: “Luka, što se događa? Zašto ne želiš biti s drugima?”
Pogledao me velikim smeđim očima punim suza. “Amar mi uzima igračke i govori da sam beba… Nitko ne želi biti sa mnom.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta što sam ikad osjetila. Zagrlila sam ga i obećala da ćemo nešto poduzeti.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom djetinjstvu u Sarajevu, o tome kako sam i sama bila povučena djevojčica koju su često zadirkivali zbog naglaska kad smo preselili u Zagreb. Znala sam koliko riječi mogu boljeti.
Sljedećih dana razgovarali smo s odgajateljicama, psihologinjom vrtića, pa čak i s roditeljima djece iz grupe. Neki su nas podržali, drugi su nas gledali kao da izmišljamo problem. Amarova majka, Sabina, bila je posebno defanzivna: “Moj Amar nikad ne bi nikoga zadirkivao! To su dječje igre!”
Ivan je bio sve nervozniji. Počeli smo se svađati oko sitnica. “Zašto si toliko osjetljiva? Pusti ga da se nauči boriti!” vikao bi dok bih ja plakala u kuhinji.
Ali nisam mogla odustati. Svaki dan bih pitala Luku kako mu je bilo, a on bi samo slegnuo ramenima ili šutio.
Jednog dana došla sam ranije po njega i zatekla scenu koja mi se urezala u pamćenje: Amar ga je gurnuo tako jako da je pao na pod i udario glavom o stolac. Nitko nije reagirao – ni djeca ni odgajateljica koja je stajala nekoliko metara dalje.
Prišla sam brzo, podigla Luku i viknula: “Zašto nitko ništa ne radi? Zar ne vidite što se događa?”
Sanja me pogledala zbunjeno: “Gospođo Marinić, djeca se igraju…”
“Ovo nije igra! Moj sin pati svaki dan!”
Te večeri Ivan me prvi put zagrlio bez riječi. Vidio je modricu na Lukinom čelu i shvatio ozbiljnost situacije.
Nakon toga smo odlučili: Luka više neće ići u taj vrtić. Prijavili smo sve nadležnim institucijama i tražili drugo mjesto za njega.
Ali šteta je već bila učinjena. Luka je mjesecima imao noćne more, bojao se novih ljudi i dugo nije želio ostati ni kod bake ni kod djeda.
Naša obitelj prošla je kroz krizu – Ivan i ja smo se udaljili, osjećali krivnju i nemoć. Moji roditelji su govorili da pretjerujemo, Ivanova sestra me optužila da odgajam “preosjetljivo dijete”.
Ali ja znam jedno: nitko nema pravo umanjivati bol djeteta.
Danas Luka ima šest godina i ide u drugi vrtić gdje ga prihvaćaju i voli učiteljicu Lejlu. Ipak, još uvijek ponekad pita: “Mama, hoće li me tamo opet netko zadirkivati?”
Pitam se – koliko još djece šuti o svojoj boli jer ih odrasli ne žele čuti? Koliko nas zatvara oči pred nasiljem jer nam je lakše vjerovati da je to samo igra?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje naučiti dijete da se bori ili mu pružiti sigurnost po svaku cijenu?