Poklon za mamu koji nas je razdvojio: Kako je manipulacija uništila našu obitelj
“Jel’ vidiš ovo? Prava stvar, ha? Mama mi je poklonila za rođendan!” čula sam Anitu kako se hvali našem rođaku Ivanu dok su svi sjedili oko stola u dnevnoj sobi. U ruci joj je bio uređaj za praćenje zdravlja, onaj koji sam ja kupila mami za njezin šezdeset i drugi rođendan. Srce mi je preskočilo. Nisam mogla vjerovati što čujem.
Stajala sam na vratima kuhinje, držeći tanjur s kolačima, i gledala Anitu kako se smije i pokazuje svima kako uređaj radi. “Pogledaj, mjeri pritisak, otkucaje srca, sve! Baš mi treba kad idem na treninge,” dodala je, a svi su klimali glavom i divili se skupom poklonu. Mama je sjedila u kutu, tiho, s blagim osmijehom na licu, kao da ne želi ništa reći.
Nisam izdržala. Prišla sam stolu i tiho upitala: “Mama, gdje ti je tvoj uređaj? Onaj što sam ti kupila?” Anita me pogledala ravno u oči, bez trunke srama. “Ma, mama mi ga je dala. Kaže da joj ne treba, da ga ja više trebam. Zar nije tako, mama?”
Mama je slegnula ramenima, izbjegavala moj pogled. “Ma, Ana, stvarno mi ne treba. Anita puno trenira, mladost joj treba paziti na zdravlje…”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Tjednima sam štedjela za taj uređaj. Pretraživala sam forume, pitala ljekarnike što je najbolje za starije osobe s visokim tlakom. Htjela sam da mama bude sigurna kad je sama kod kuće, pogotovo nakon što je prošle zime završila na hitnoj zbog nesvjestice.
Nisam ništa rekla. Samo sam sjela i gledala kako svi oko mene pričaju i smiju se, a meni su u glavi odzvanjale riječi: “Mama mi ga je dala.”
Kasnije te večeri, dok su gosti odlazili, prišla sam mami u kuhinji. “Zašto si joj dala uređaj? Znaš koliko ti treba.”
Pogledala me umorno. “Ana, znaš kakva je Anita. Ne bih imala mira dok ga ne dobije. Počela bi plakati, govoriti kako nju nitko ne voli… Ne mogu više slušati te svađe. Ti si uvijek bila jača. Ti ćeš razumjeti.”
Osjetila sam kako me boli svaka riječ. “Ali mama, nije pošteno! Zašto uvijek popuštaš njoj? Ja se trudim, brinem za tebe… Ona samo uzima!”
Mama je šutjela. Oči su joj bile pune suza.
Te noći nisam mogla spavati. Vrtjela sam po glavi sve naše obiteljske scene: Anita koja viče jer nije dobila novu jaknu; ja koja šutim i odustajem; mama koja popušta samo da bude mir u kući. Tata je umro kad smo bile male i mama se uvijek bojala svađa. Uvijek je govorila: “Bitno je da ste zajedno.” Ali što znači biti zajedno ako jedna uvijek mora šutjeti?
Sljedećih dana nisam zvala ni mamu ni Anitu. Osjećala sam se izdano i ljuto. Prijateljica Mirela me tješila: “Znaš da si ti uvijek bila ta koja daje. Možda je vrijeme da misliš malo na sebe.” Ali kako? Kako kad znam da će mama opet popustiti Aniti? Da će opet reći: “Ti si starija, ti ćeš razumjeti.”
Tjedan dana kasnije Anita mi šalje poruku: “Ej, možeš li mi pomoći s postavkama na uređaju? Ne radi mi aplikacija.” Nisam odgovorila.
Mama me zvala nekoliko puta, ali nisam imala snage javiti se. Osjećala sam krivnju – zbog nje, zbog sebe, zbog toga što ne mogu biti kao Anita i tražiti ono što želim bez grižnje savjesti.
Jedne subote došla sam kod mame bez najave. Sjela sam za stol i rekla: “Moramo razgovarati.” Mama je odmah znala o čemu se radi.
“Ana, molim te…”
“Ne mama! Dosta! Cijeli život popuštaš Aniti jer se bojiš njezinih suza i bijesa. A ja? Ja uvijek moram biti jaka? Zar ja ne smijem biti povrijeđena? Zar ja ne zaslužujem tvoju zaštitu?”
Mama je počela plakati. “Ne znam drugačije… Bojim se svađa… Bojim se da ću vas izgubiti…”
“Ali ovako nas gubiš još više!” viknula sam kroz suze.
Tada je ušla Anita, kao da je znala da pričamo o njoj. “Opet ti! Uvijek dramatiziraš! Ako ti toliko znači taj glupi uređaj, evo ti ga!” Bacila ga je na stol.
Gledala sam uređaj koji sam kupila s ljubavlju – sada ogreban i bez kutije – i shvatila da nije stvar u njemu. Stvar je u godinama nepravde koje su nas razdvojile.
“Nije stvar u uređaju,” rekla sam tiho. “Stvar je u tome što nikad nisam bila dovoljno važna da bi netko stao na moju stranu.” Anita je slegnula ramenima i izašla iz sobe.
Mama me zagrlila kroz suze. “Žao mi je… Ne znam kako ispraviti sve ovo…”
Otišla sam kući s osjećajem praznine. Uređaj sam ostavila na stolu.
Dani prolaze, a mi se još uvijek ne čujemo često. Ponekad pomislim – jesam li trebala više boriti za sebe ili samo pustiti? Koliko puta treba oprostiti prije nego što shvatiš da moraš zaštititi svoje srce?
Jeste li vi ikada morali birati između mira u obitelji i vlastite pravde? Koliko puta ste oprostili prije nego što ste rekli – dosta?