Između Ljubavi i Novčanika: Priča o Emiru i Jasmini
“Opet si zaboravio kupiti mlijeko, Emir!” viknula sam iz kuhinje, dok sam praznu kutiju bacala u kantu. Zastao je na vratima, skinuo jaknu i pogledao me onim svojim umornim očima. “Ma nisam zaboravio, Jasmina, nego… pa ima još malo, zar ne?”
To “još malo” je postalo naša svakodnevica. Još malo deterdženta, još malo kruha, još malo strpljenja. Dvije godine živimo zajedno u ovom malom stanu na Grbavici, a ja sam ona koja uvijek vuče pune vrećice iz Konzuma, ona koja zna kad nestaje toalet papira, ona koja broji svaku marku i svaku sitnicu. Emir? On kao da živi u nekom drugom svijetu, svijetu gdje se stvari same od sebe pojavljuju.
Sjećam se kad smo tek počeli živjeti zajedno. Sve je bilo novo, uzbudljivo. Prve zajedničke večere, smijeh dok zajedno peremo suđe, planiranje vikenda na Bjelašnici. Ali ubrzo su te male radosti zamijenile svakodnevne brige. Računi su stizali, frižider se praznio, a ja sam sve češće osjećala gorčinu u grlu.
Jedne večeri, dok sam slagala račune na stolu, Emir je sjedio za laptopom. “Emire, znaš li ti koliko mjesečno trošimo na hranu?” upitala sam ga tiho. Nije podigao pogled. “Pa ne znam baš… valjda oko 200 maraka?”
Zagrcnula sam se od smijeha i tuge istovremeno. “Dvjesto maraka? Samo na voće i povrće damo toliko! A gdje su meso, mlijeko, kafa, deterdženti?”
Napokon me pogledao. “Pa što nisi rekla? Mogao sam i ja nešto kupiti.”
“Kad? Kad si zadnji put samoinicijativno otišao u trgovinu? Osim onog puta kad sam te molila da kupiš kruh jer sam imala temperaturu?”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi srce lupa. Nije ovo samo o novcu, pomislila sam. Ovo je o tome da se osjećam sama u svemu.
Sutradan sam nazvala mamu. “Mama, jesi li ti uvijek kupovala sve sama?”
Nasmijala se kroz slušalicu. “Ma jok, Jasmina! Tvoj otac je znao biti gori od djeteta. Ali kad bih mu rekla, otišao bi bez pogovora. Muškarci su ti takvi, moraš im reći.”
Ali meni nije bilo dovoljno samo reći. Htjela sam da Emir vidi, da osjeti koliko truda ulažem u naš dom. Da shvati da nije dovoljno samo platiti stanarinu i povremeno donijeti čokoladu iz trafike.
Jednog petka odlučila sam napraviti eksperiment. Ostavila sam frižider poluprazan i prestala kupovati osnovne stvari. Prošli su dani, a Emir nije ništa primijetio. Jeli smo tjesteninu bez sira, kafu bez mlijeka, a on je samo slegnuo ramenima kad sam mu rekla da nema više Nutelle.
“Možda bismo mogli naručiti pizzu večeras?” predložio je.
“Možda bismo mogli otići zajedno u trgovinu?” odbrusila sam.
Napokon je shvatio da nešto nije u redu. Sjeli smo za stol dok su svjetla tramvaja prolazila ispod našeg prozora.
“Jasmina, jesi li ljuta na mene?”
Duboko sam udahnula. “Nisam ljuta… Samo sam umorna. Umorna od toga da sve pada na mene. Ne radi se o novcu, radi se o tome da želim partnera, a ne još jedno dijete o kojem moram brinuti.”
Gledao me dugo, šutio. Onda je tiho rekao: “Nisam znao da te to toliko pogađa. Mislio sam… pa valjda to tako ide. Moja mama je uvijek sve radila oko kuće…”
“Ali ja nisam tvoja mama!” prekinula sam ga.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o Amri koja radi dva posla i još uvijek kuha za muža i troje djece; o mojoj sestri Lejli koja je napustila muža jer nije mogao podnijeti da ona zarađuje više od njega; o svojoj mami koja je uvijek govorila da žena mora biti stub kuće.
Ali što ako taj stub pukne?
Sljedećih dana Emir se trudio. Donio je vrećicu iz trgovine – kruh, mlijeko i čokoladu. Bio je ponosan kao dijete koje je dobilo peticu iz matematike.
“Eto vidiš! Nije teško,” rekao je.
Nasmiješila sam se, ali negdje duboko u meni ostala je sjena sumnje. Hoće li ovo potrajati ili će se sve vratiti na staro?
Jedne subote došla nam je njegova sestra Sanja na kafu.
“Jasmina, kako ti sve stižeš? Ja bih poludjela! Kod nas doma sve mora biti po redu – muž mi ni čarape ne zna pronaći bez mene!”
Pogledala sam Emira koji je šutio i gledao kroz prozor.
“Možda bismo trebali drugačije podijeliti obaveze,” rekla sam tiho.
Sanja me pogledala iznenađeno. “Ma pusti to… Muškarci su ti takvi!”
Ali ja nisam htjela pustiti to.
Te večeri sjeli smo zajedno i napravili popis tjednih obaveza – tko kupuje što, tko pere suđe, tko plaća račune. Bilo je smijeha, bilo je prepirki, ali osjećala sam olakšanje.
Ipak, ponekad me uhvati strah – što ako se opet sve sruši na mene? Što ako žene oko mene nikad ne progovore o tome koliko ih boli ta nevidljiva težina?
Zato vas pitam: Je li problem u meni što očekujem ravnopravnost ili smo svi mi naučeni da šutimo i nosimo više nego što možemo? Koliko vas se prepoznaje u mojoj priči?