Ne želim svog unuka na obiteljskom okupljanju – On mi ne dopušta da se opustim!

— Ne mogu više, Zorane! — viknula sam iz kuhinje, dok sam gledala kroz prozor dvorišta gdje se moj unuk Ivan vrtio oko svoje osi, smijući se nečemu što samo on razumije. — Ako on opet dođe na okupljanje, ja se neću moći ni opustiti ni uživati!

Moj muž Zoran samo je slegnuo ramenima, naviknut na moje ispade. — Ljiljana, to ti je kćerkin sin. Ne možeš ga samo tako izbaciti iz života.

Ali ja sam bila na rubu. Moja kćerka Ana, koja je prije pet godina rodila Ivana, nikada nije prihvatila da njezin sin nije kao ostala djeca. Ivan ima osam godina i dijagnosticiran mu je autizam. Svako obiteljsko okupljanje pretvori se u kaos: Ivan viče, trči po kući, baca igračke, a ja ne mogu ni kavu popiti u miru. Svi pokušavaju biti tolerantni, ali istina je da nitko ne zna kako s njim.

Ove godine Ana je predložila da njezin rođendan proslavimo kod nas jer ona renovira stan. Pristala sam, ali pod jednim uvjetom — da Ivan ne dolazi. Zoran me gledao kao da sam poludjela.

— Ljiljana, što ti je? To ti je unuk! — rekao je tiho.

— Znam, ali ja više ne mogu. Svaki put kad ga vidim, osjećam se kao stranac u vlastitoj kući. Ne mogu razgovarati s gostima, stalno ga moram paziti da nešto ne razbije ili ne povrijedi sebe ili nekog drugog. Zar nije vrijeme da i ja malo uživam?

Zoran je šutio. Znao je da sam tvrdoglava kad nešto odlučim.

Sljedećih dana osjećala sam se kao da nosim kamen na prsima. Nisam znala kako reći Ani da ne želim njezinog sina na proslavi. Kad sam joj napokon skupila hrabrosti reći, njezine oči su se napunile suzama.

— Mama, kako možeš to reći? Ivan je tvoj unuk! On nije kriv što je drugačiji! — povikala je.

— Ana, ja te volim, ali ja više ne mogu. Svi drugi unuci su mirni, igraju se zajedno, a on… On stalno pravi nered! — branila sam se.

— Nered? Mama, on nije nered! On je dijete koje treba razumijevanje! — rekla je kroz suze i poklopila mi slušalicu.

Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala: kako sam Ani držala ruku dok je rađala, kako sam prvi put držala Ivana u naručju i osjećala strah jer nisam znala što će biti s njim. Sjećam se i pogleda susjeda kad bi Ivan vikao na igralištu ili kad bi ga Ana morala nositi kući jer nije mogao podnijeti buku.

Danima nitko nije spominjao okupljanje. Zoran me izbjegavao, a Ana nije odgovarala na poruke. Osjećala sam se kao izdajica vlastite obitelji.

Na dan proslave kuća je bila puna ljudi: sestra Marija s mužem i djecom, brat Stjepan sa ženom, pa čak i susjeda Jasna koju nisam vidjela godinama. Svi su donijeli kolače i poklone za Anu. Ali Ana nije došla. Ni Ivan.

Svi su šutjeli kad su shvatili tko nedostaje. Zoran je sjedio u kutu i gledao u pod.

— Gdje su Ana i mali? — upitala me Marija tiho.

— Neće doći — odgovorila sam kratko.

Osjetila sam kako me svi gledaju s osudom. Nije prošlo dugo i počeli su šaptati među sobom.

Navečer, kad su svi otišli, sjela sam sama u dnevnu sobu. Zoran je došao do mene i tiho rekao:

— Ljiljana, danas si izgubila više nego što misliš.

Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala što reći. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel — poruka od Ane: “Mama, nadam se da ćeš jednog dana shvatiti koliko boli kad tvoje dijete nije dobrodošlo među svojima.”

Suze su mi potekle niz lice. Shvatila sam da sam pogriješila, ali nisam znala kako to ispraviti. Sljedećih dana pokušavala sam nazvati Anu, ali nije odgovarala. Počela sam razmišljati o svemu što sam rekla i napravila. Jesam li stvarno toliko sebična? Zar je moj mir važniji od ljubavi prema unuku?

Jednog dana otišla sam do Ane bez najave. Otvorila mi je vrata s podočnjacima i umornim pogledom.

— Mama, što želiš? — upitala je hladno.

— Došla sam ti reći… Žao mi je. Pogriješila sam. Bojala sam se priznati koliko mi je teško nositi se s Ivanom jer ga ne razumijem… ali još više me boli što sam te povrijedila.

Ana me gledala nekoliko trenutaka u tišini pa pustila suzu.

— Mama, meni ne treba savršena mama ni savršena baka za Ivana. Treba mi netko tko će pokušati razumjeti.

Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena. Ivan je izašao iz sobe i pogledao me svojim velikim smeđim očima. Prišla sam mu polako i pružila ruku.

— Bok, Ivane… Hoćeš li mi pokazati svoju novu igračku?

Nasmiješio se i povukao me za ruku prema svojoj sobi.

Tog trenutka shvatila sam koliko sam izgubila zbog vlastitih strahova i predrasuda. Možda nikada neću biti baka kakvu drugi imaju, ali mogu pokušati biti baka kakvu Ivan treba.

Ponekad se pitam: Koliko nas zbog vlastitih slabosti gubi ono najvrijednije? Jesmo li spremni žrtvovati svoj mir zbog ljubavi prema onima koji su drugačiji?