Između Duga i Slobode: Priča o Dariju i Lekciji Sebe
“Darijo, opet kasniš s ratom za struju! Šta će reći susjedi ako nam isključe?” Majčin glas parao je tišinu stana dok sam s posla ulazio, još uvijek u radnoj odjeći, s glavom punom briga. Pogledao sam prema njoj, umorna lica, ruku stisnutih oko šalice kave. “Mama, rekao sam ti da ću platiti do kraja tjedna. Znaš da mi je plata tek sjela.”
Otac je sjedio za stolom, šutio, gledao kroz prozor kao da ga se ništa ne tiče. Sestra Ines je već bila u svojoj sobi, slušala muziku na slušalicama, bježala od stvarnosti. Ja sam bio taj koji je uvijek morao rješavati sve. Od kad znam za sebe, novac je bio tema oko koje se sve vrtjelo. Nikad ga nije bilo dovoljno, a kad bi došao, nestao bi brže nego što sam mogao izgovoriti “plaća”.
“Darijo, znaš da ne možemo drugačije. Tvoj otac više ne radi, ja sam na bolovanju… Ines još studira. Samo ti imaš posao.”
Znao sam to napamet. Znao sam i da svaki put kad pokušam reći da mi je teško, majka će me pogledati tim tužnim očima i reći: “Pa ti si naš sin. Zar ne bi pomogao svojoj obitelji?”
Nisam znao kako reći ne. Nisam znao kako objasniti da mi je dosta toga da svaki mjesec gledam kako mi novac nestaje, a ja ostajem bez ičega za sebe. Prijatelji su me zvali na more, ali ja nisam mogao otići jer sam morao platiti račune. Cura me ostavila jer nikad nisam imao vremena ni novca za nas.
Jedne večeri, dok sam sjedio na klupi ispred zgrade i pušio cigaretu, pridružio mi se prijatelj Ivan.
“Šta je, brate? Opet problemi doma?”
Slegnuo sam ramenima. “Uvijek isto. Nikad kraja.”
Ivan me pogledao ozbiljno: “Znaš, Darijo, nije tvoja dužnost da nosiš sve na leđima. Imaš pravo na svoj život.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Imao sam osjećaj krivnje svaki put kad bih pomislio na sebe. Ali onda sam shvatio – ako nastavim ovako, izgubit ću sebe.
Sljedeći mjesec, kad su opet došli računi i majka me pogledala onim poznatim pogledom, skupio sam hrabrost.
“Mama, ovaj mjesec mogu platiti samo pola računa. Drugu polovicu ćete morati nekako riješiti sami.”
Vidjela sam šok na njenom licu. “Ali Darijo… kako ćemo?”
Otac je prvi put progovorio: “Možda bih mogao nešto raditi po kvartu… pomoći susjedima oko popravaka.”
Ines je izašla iz sobe: “Mogu uzeti studentski posao preko ljeta.”
Bio sam iznenađen. Godinama sam mislio da će se sve raspasti ako ja ne budem taj koji nosi sve na sebi. Ali nisu se raspali – počeli su tražiti rješenja.
Naravno, nije bilo lako. Majka je nekoliko dana bila hladna prema meni, ali s vremenom je shvatila da nisam manje njihov sin zato što želim imati svoj život.
Počeo sam štedjeti za putovanje s prijateljima. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se slobodno.
Jedne večeri sjedio sam s Ines na balkonu.
“Znaš, brate,” rekla je tiho, “možda smo te previše opteretili. Hvala ti što si nam pomogao sve ove godine. Ali vrijeme je da i ti živiš svoj život.”
Pogledao sam zvijezde iznad Sarajeva i pitao se – koliko nas još živi tuđu odgovornost umjesto svoje sreće? Koliko nas misli da ljubav znači žrtvovati sebe do kraja?
Možda je vrijeme da naučimo reći ‘dosta’ – ne zato što ne volimo svoje, nego zato što volimo i sebe.