Moja kćerka je skoro rodila u kuhinji dok je kuhala večeru: Priča o izgubljenim prioritetima i porodičnim ranama
“Lejla! Šta to radiš, pobogu?” viknula sam dok sam ulazila u stan, a miris prženog luka i začina me udario u nos. Moja kćerka, trudna do zuba, držala se za stomak i pokušavala promiješati supu. Znoj joj je kapao niz čelo, a lice joj je bilo iskrivljeno od bola. U dnevnoj sobi, njen muž Adnan sjedio je raširenih nogu na kauču, piljio u televizor i grickao sjemenke.
“Mama, sve je u redu… Samo još malo, večera će biti gotova,” promrmljala je Lejla, ali ja sam već bila kraj nje. “Samo još deset minuta… Adnan voli da mu je supa vruća kad dođe s posla.”
“Lejla, ti imaš trudove! Zovi Adnana da te vozi u bolnicu!”
Adnan je samo bacio pogled prema nama, s nervozom jer sam mu prekinula utakmicu. “Ma nije to još ništa, doktor je rekao da će sigurno kasnije. Neka završi večeru, gladan sam kao vuk.”
U tom trenutku mi se srce slomilo. Gledala sam svoju kćerku kako pokušava biti dobra supruga, dobra domaćica, dobra majka — sve odjednom, dok se raspada pred mojim očima. Sjetila sam se sebe prije dvadeset i pet godina, kad sam s ocem njene djece prolazila kroz isto. I ja sam šutjela, kuhala s temperaturom i trpjela bolove jer su me tako učili: žena mora izdržati.
Ali sada gledam Lejlu i pitam se — gdje smo pogriješile? Jesmo li ih mi učile da budu ovakve? Da stavljaju tuđe potrebe ispred svojih? Da se ne žale, da ne traže pomoć?
“Lejla, odmah idemo u bolnicu!” povisila sam glas. “Adnane, ustani i pomozi svojoj ženi!”
On je samo slegnuo ramenima. “Ma ne paniči, žena zna šta radi.”
U meni se probudio bijes koji nisam osjećala godinama. “Ako ti nećeš, ja ću!” Uzela sam Lejlu pod ruku i povela je prema vratima. Ona je još uvijek pokušavala objasniti: “Mama, stvarno nije ništa strašno… Adnan ima težak dan na poslu…”
“A ti? Ti nemaš težak dan? Ti nisi devet mjeseci nosila dijete? Ti nisi sada na ivici poroda?”
U liftu je Lejla počela plakati. “Mama, ja samo želim da sve bude kako treba. Da on bude zadovoljan. Da ne misli da sam nesposobna žena…”
Stisnula sam joj ruku. “Draga moja, ti si već sada najbolja žena i majka koju poznajem. Ali moraš naučiti reći NE. Moraš naučiti tražiti pomoć.”
U bolnici su nas dočekali s osmijehom, ali i s ozbiljnošću. “Gospođo Lejla, vi ste već otvoreni šest centimetara! Kako ste izdržali do sada?”
Lejla je samo slegnula ramenima i pogledala mene. Ja sam znala odgovor: izdržala je jer su je tako učili — izdržati sve zbog porodice.
Porod je prošao dobro. Rodila je zdravog dječaka, malog Tarika. Adnan je došao tek sutradan, s buketom cvijeća i osmijehom kao da se ništa nije desilo.
“Eto vidiš,” rekao je Lejli dok joj je davao cvijeće, “sve si ti to super izdržala. Znao sam ja da ti to možeš.”
Lejla mu se nasmiješila kroz suze. Ja sam gledala tu scenu i osjećala gorčinu u ustima.
Narednih dana ostala sam kod njih da pomognem oko bebe. Gledala sam kako Lejla ustaje noću dok Adnan spava kao zaklan; kako kuha ručak s Tarikom u naručju; kako pere veš dok joj rana još nije zarasla. Svaki put kad bih joj rekla da sjedne i odmori se, ona bi odgovorila: “Ne mogu, mama. Ako ja ne uradim, niko neće.”
Jedne noći nisam izdržala i sjela sam pored nje dok je dojila Tarika.
“Lejla, zašto mu ne kažeš da ti treba pomoć? Zašto ga ne zamoliš da bar jednom opere suđe ili presvuče bebu?”
Pogledala me umorno: “Mama, on nije takav čovjek. Njegova mama mu nikad nije dala da išta radi po kući. Ako ga sada natjeram, mislit će da ga ne volim ili da ga ne poštujem…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Koliko nas je ovako odgojeno? Koliko nas šuti zbog mira u kući? Koliko nas misli da ljubav znači žrtvu?
Jednog jutra dok sam spremala doručak, Adnan je ušao u kuhinju i pitao: “Hoće li kafa skoro?”
Okrenula sam se prema njemu i rekla: “Adnane, znaš li ti koliko tvoja žena radi svaki dan? Znaš li koliko puta ustaje noću zbog vašeg sina? Znaš li koliko puta preskoči obrok jer prvo misli na vas?”
Zbunio se: “Pa to joj je posao… Tako su radile moja mama i sve žene koje znam.”
“Možda je vrijeme da se nešto promijeni,” rekla sam tiho.
Te večeri Lejla mi je priznala: “Mama, ponekad imam osjećaj da ću nestati ako nastavim ovako. Kao da me više nema — samo obaveze, samo očekivanja…”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
Danas pišem ovu priču jer znam da nisam jedina koja ovo proživljava ili gleda kod svojih kćeri, sestara ili prijateljica. Znam da će mnoge žene prepoznati sebe ili svoje majke u ovim riječima.
Pitam vas — jesmo li mi krive što smo ih učile da trpe? Možemo li sada nešto promijeniti? Ili ćemo nastaviti šutjeti dok naše kćeri rađaju djecu nad šporetom?