Moje ime je Ivana i ovo je priča o odluci koju sam donijela one hladne zime u Sarajevu. Ostavila sam sina u bolnici, noseći na leđima težinu boli, samoće i vlastitih slabosti, boreći se sa osudama, ali i tražeći oprost. Da li je moguće pronaći mir nakon što jednom prekršiš najdublje pravilo majčinstva?
U ovoj priči opisujem dane i noći kada sam s troje unučadi spavala u jednoj sobi, dok je četvrto bilo na putu. Između tuge, beznađa i traženja smisla, gledam kako moj sin Ivan pokušava biti otac, iako još uvijek ja nosim teret njegove mladosti i neodgovornosti. Moja priča je puna suza, dubokih obiteljskih rana, ali i tračka nade da još nije kasno da izvučemo nešto dobro iz svega.
Te večeri, kad smo sestra i ja uhvaćene u krađi hrane, mislila sam da je našoj obitelji kraj. Policajac Dario nam je neočekivano pružio ruku umjesto da nas kazni, i time nam vratio vjeru u ljude. Njegova dobrota promijenila je naš život i naučila me da nikad ne sudim druge bez da znam njihovu priču.