Druga prilika za ljubav: Priča o Ani i Izetu

“Ana, šta ti radiš? Opet sjediš sama na toj klupi kao duh!” viknula je susjeda Marija dok je prolazila pored mene noseći vrećicu iz Konzuma. Pogledala sam je preko naočala i samo slegnula ramenima. Nije znala da mi je ta klupa postala jedino mjesto gdje osjećam da još uvijek pripadam ovom svijetu. Djeca su mi daleko, unuci me zovu samo kad im treba novac, a stan mi je prevelik i prehladan otkad je Ivan umro.

Nisam očekivala ništa više od života. Iskreno, bila sam umorna od svega – od praznih razgovora, od pogleda punih sažaljenja, od tišine koja me gušila svake večeri. Ponekad bih zavidjela onima koji su pričali o svojoj “drugoj mladosti”, ali sam se uvijek tješila da su to bajke za naivne.

Tog dana, dok sam promatrala golubove kako kljucaju mrvice kruha, sjeo je pored mene stariji gospodin. Imao je kapu na glavi i pogled koji je govorio da je prošao puno toga. “Dobar dan, gospođo. Mogu li sjesti?” pitao je tiho. Kimnula sam glavom, ne želeći započinjati razgovor. Ali on nije odustajao.

“Zovem se Izet. Prvi put vas vidim ovdje, a dolazim skoro svaki dan.”

“Ana”, odgovorila sam kratko, ne skidajući pogled s golubova.

“Znate, moja rahmetli žena je uvijek govorila da su golubovi simbol vjernosti. Možda zato dolazim ovdje – podsjećaju me na nju”, rekao je i uzdahnuo.

Ne znam zašto, ali te riječi su me pogodile ravno u srce. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da netko razumije moju tugu. Počeli smo razgovarati – isprva o vremenu, pa o djeci, o Sarajevu iz kojeg je došao prije rata, o njegovoj unuci koja studira u Zagrebu.

Tjedni su prolazili, a naši susreti na klupi postali su svakodnevica. Smijali smo se sitnicama, dijelili uspomene i tuge. Jednog dana me pitao: “Ana, bi li htjela sa mnom na kavu?” Osjetila sam kako mi srce preskače. Nisam pila kavu s muškarcem otkad je Ivan umro prije deset godina.

Pristala sam. Otišli smo u mali kafić na uglu, gdje su nas svi gledali kao čudo. Konobarica Ivana nam je namignula: “Eto, još ima nade za nas starije!” Smijali smo se kao djeca.

Ali sreća nije dugo trajala bez problema. Moja kćerka Jelena došla je iz Njemačke i zatekla nas kako sjedimo zajedno na balkonu. “Mama, ko je ovaj čovjek? Šta će reći ljudi? Zar ti nije dosta što si sama, još ćeš sad praviti skandale u selu!” vikala je.

Izetov sin Emir bio je još gori: “Babo, zar ti nije dosta bola? Šta će reći familija u Sarajevu? Da si našao ženu u Zagrebu? Sramota!”

Osjećala sam se kao da sam opet mlada djevojka kojoj roditelji brane ljubav zbog prezimena ili vjere. Ali ovaj put nisam htjela odustati. Pogledala sam Jelenu ravno u oči: “Cijeli život sam živjela za vas. Sad želim živjeti za sebe. Ako ti smeta što sam sretna – to je tvoj problem, ne moj!”

Dani su prolazili u napetosti. Jelena nije razgovarala sa mnom tjednima. Izet je bio potišten zbog sina, ali svaki dan bi mi donio ružu iz parka i rekao: “Ana, ljubav ne zna za godine ni za granice.” Počeli smo zajedno kuhati bosanski lonac i dalmatinsku pašticadu – smijali smo se kako miješamo običaje kao djeca plastelin.

Jednog dana stigla mi je poruka od unuke Tine: “Bako, čula sam za Izeta. Samo želim reći da te podržavam. Svi zaslužuju biti sretni.” Plakala sam satima od sreće.

Izet i ja smo odlučili otići zajedno na more – prvi put nakon toliko godina osjetila sam miris soli i zvuk valova bez tuge u srcu. Držali smo se za ruke kao tinejdžeri dok su nas ljudi gledali sa smiješkom ili čuđenjem.

Na povratku kući Jelena me dočekala na vratima: “Mama… možda sam bila prestroga. Samo… bojim se da ćeš opet biti povrijeđena.” Zagrlila sam je i šapnula: “Ne boj se za mene. Naučila sam da nikad nije kasno za novu sreću.”

Sada sjedim na istoj klupi s Izetom i gledam golubove. Srce mi je puno zahvalnosti što nisam odustala od sebe kad su svi drugi mislili da trebam samo čekati kraj.

Pitam se – koliko nas još sjedi po parkovima i boji se pružiti ruku nekome novom? Koliko nas misli da je kasno za ljubav? Možda baš danas netko treba čuti moju priču i odvažiti se na svoj drugi početak.